Iako se žanrovski raznorodan književni opus
Violete Jović, stvaran na književnom jeziku ali i dijalektu, obraća čitaocima različitih uzrasta, njeno ime je, ipak, najpoznatije među onima koji tek stiču važna životna i čitalačka iskustva. Najmlađi u njenim proznim i pesničkim ostvarenjima nepogrešivo prepoznaju duboko razumevanje za probleme koji ih tište, ali i jasne putokaze koji im u haotičnom, preteći nastrojenom svetu pokazuju najsigurnija odredišta. A precizne koordinate tih mesta na kojima istinske vrline, obrazovanje i rad nemaju alternativu jesu, zapravo, najdublje humanističke vrednosti.
Ipak, na slici sveta u delima Violete Jović tamne scene nisu zamagljene da bi krhko čitalačko biće bilo zaštićeno od realnosti niti su životni gubici i neizbežne patnje zaklonjene ludističkim egzibicijama. Njen smireni, ali razložni i vedrinom obojeni pripovedački glas, pred tim surovim istinama postojano hrabri mlade čitaoce, koji uzvraćaju dubokim poverenjem što iznenađuje samo one koji nikada nisu prisustvovali susretu ove književnice sa njenom brojnom publikom.
Toj uzajamnosti u visokoj meri doprineo je i roman „
Arhiteča“, objavljen prošle godine u izdanju Lagune. Iz perspektive učenika četvrtog razreda, odlikaša Jovana, sugestivno je opisana atmosfera straha i neizvesnosti pred epidemijom planetarnih razmera izazvanom virusom korona. Pandemija tog, kako ga dečak naziva
mikromonstruma, izmenila je čitav svet: globalne tokove, svakodnevni život pojedinca, ali i samo poimanje smisla i lepote življenja: čovek je čoveku postao virus, zagrljaj je postao način da životno ugrozimo jedni druge, govor je trajno oboleo od reči sa jezivim prizvukom (karantin, distanca, izolacija...). Naši pogledi iznad loše pričvršćenih, preplaćenih maski bili su puni zebnje, ali i čežnje da se košmar okonča. Jer čitav svet se našao pred sasvim nepoznatim i nevidljivim, ali nadmoćnim neprijateljem koji je ostavio nesagledive posledice na čovečanstvo, a naročito na njegov najugroženiji i najranjiviji deo: najstariju i najmlađu populaciju.
Iako će novonastala situacija prekinuti bezbrižno odrastanje svih njegovih vršnjaka, iako će svi učenici morati da se prilagode novom načinu nastave, da prekinu uobičajene igre, sportske i druge aktivnosti, Jovanovo suočavanje sa iznenadnim promenama biće drastičnije i teže. Kao sin i unuk izuzetnih medicinskih stručnjaka, dečak će u istom času morati da prekine kontakte sa bližnjima koji danonoćno dežuraju i pomažu obolelima, ali i da se preseli kod svog teče Zorana, jedinog člana porodice koji će moći da se brine o njemu. I za jednog i za drugog to će biti važno i oplemenjujuće iskustvo.
Tokom zajednički provedenih meseci, mladi arhitekta, muž dečakove tetke Lenke, steći će dragoceno iskustvo koje će ga pripremiti za predstojeću očinsku ulogu i uspeti da duge i tmurne dane u zatvorenom prostoru pretvori u vreme ispunjeno igrom i zabavom. Usred događaja koji će se nizati munjevitom brzinom, on će brižljivo graditi prilike da se zbliži sa dečakom, da ga nauči korisnim veštinama i nadomesti mu pažnju porodice. Iako će ovaj period u Jovanovom razvoju obeležiti bol zbog gubitka bliskih osoba, a potom i suočavanje sa raspadom naizgled skladnog roditeljskog braka, teča će uspeti da zaštiti dečaka od informacija i dezinformacija koje dopiru iz spoljnjeg, još jednom, bolešću zaraženog sveta.
Kod Jovana, vaspitanog prema uzusima ambicioznog okruženja, probudiće do tada sputanu kreativnost i pomoći mu da je slobodno ispolji. Arhiteča će tako opravdati svoju titulu nastalu još u doba kada je Jovan ovladavao govorom i postaće istinski arhiuzor dečaku koji svoju budućnost tek treba da izgradi. Uprkos svim otežavajućim okolnostima koje remete njegov tok, život je, razumeće to na najteži način mladi junak Violete Jović, jedinstvena građevina čija čvrstina, vrednost i lepota prevashodno zavise od ljubavi, posvećenosti i dobrote koji su u nju uzidani.
Autor: Olivera Nedeljković