U gradić u austrijskoj provinciji dolazi stranac. Vrijeme je kraja devetnaestog stoljeća. U gradiću je veliki i drevni samostan, a uz to sijelo intelektualnog života, i prirodne ljepote alpske doline ovdje privlače prve turističke laste. Mali pansion, poznat po tome što su u njemu odsjele mnoge poznate ličnosti onoga doba, članovi carske obitelji ili poznati književnici, mjesto je gdje se smješta glavni junak. Unutrašnjim monologom, vrlo postupno, saznajemo da je glavni junak u taj gradić stigao s nekom neobičnom misijom, ali sve do kraja ne saznajemo kakva je to misija. Dva smrtna slučaja, u prvi mah nalik na nasilne smrti, izazivaju zabunu kako u glavi glavnoga junaka tako i kod čitatelja, navodeći nas na krive zaključke, ako s njima preuranimo, tko je od likova koje smo upoznali sumnjiv više, a tko manje.
Kriminalistička priča nikako da se razvije, no čitamo li pažljivo, shvatit ćemo da to uopće nije
takav roman. Malim pansionom prolazi galerija vrlo zanimljivih sporednih likova, s kojima glavni junak vodi zanimljive razgovore: nekad vrlo intelektualne, a nekad baš na razini trača. Posebno je živopisna gazdarica, vlasnica pansiona, koja zbog neke unutrašnje intuicije obožava glavnoga junaka i povjerava mu mnoge lokalne tajne. Zanimljive osobnosti nalazimo i u mjesnom samostanu, kojeg glavni junak također posjećuje, susreće se i razgovara s redovnicima.
Radnja vrlo sporo teče prema raspletu, u povremenim natuknicama saznajemo da glavnog junaka vrlo zanima jedan dječak, iz jedne lokalne obitelji. Otkrivenje dolazi tek na samom kraju: glavni junak je lik iz budućnosti, vremenskim strojem poslan u doba prijelaza stoljeća, kako bi ubojstvom dječaka umanjio ili eliminirao zlo koje je zahvatilo čovječanstvo u dvadesetom stoljeću.
Ovaj
Dežulovićev roman često je prikazima i kritikama identificiran kao znanstveno-fantastični, iako mu je sam autor u nekim intervjuima odricao takvu identifikaciju, tvrdeći da je
es-efično u „
Christkindu“ jedino to što je glavni junak doputovao iz budućnosti, ali ne znamo ništa ni o njegovu vremenskom stroju, ni o društvu i dobu iz kojeg je došao. Doista, atmosfera provincijskog pansiona ili ljetnikovca u kojem se glavni junak intelektualno prepucava s nekolicinom drugih, zanimljivo formiranih, likova, a provincijsku idilu remeti nekoliko neobjašnjivih smrtnih slučajeva, više podsjeća na neke uratke Tomasa Mana, ili čak Hermana Hesea, nego na znanstvenu fantastiku, pa bismo na prvi pogled mogli zaključiti da „Christkind“ doista nije ni
takav roman.
Ali međutim… Iz laganog, sasvim laganog napredovanja radnje, dok upoznajemo odnose među stanovnicima malog gradića, a pogotovo kad spoznamo njihovu sklonost masovnoj histeriji, dok kroz dijaloge likova spoznajemo tada prevladavajuće svjetonazore i mentalitete, a to je Dežulović vrlo vješto ocrtao, neočekivano nam se rastvara prikaz duševnog stanja jednog djelića čovječanstva kojemu se uspjelo dogoditi najveće zlo u povijesti. No to zlo nije ishod manipulacije ni sile, ono je dugo vremena tinjalo, i našlo je odušak u najkrvavijem režimu dvadesetog stoljeća. Takvo zlo je glavni junak došao spriječiti, štoviše na takav je zadatak poslan iz nedefiniranog budućeg vremena. Međutim, iako mora djelovati u ime čovječanstva i čovječnosti, glavni junak spoznaje da je njegova zadaća nečovječna. On svoj zadatak ne izvršava. I tu zapravo iskrsava osnovna, iskonska formula znanstvene fantastike: traganje za odgovorom koliko čovjek može ostati čovjekom u svijetu, vremenu i prostoru koji su
pomaknuti u odnosu na ovaj naš. Glavni junak ne može i ne želi ubiti osmogodišnjeg dječaka koji ni po čemu nije drukčiji od drugih, čak ni od samog junaka u istoj dobi, pa makar se taj osmogodišnji dječak zvao – Adolf Hitler.
Ima u ovom romanu još zanimljivih iznenađenja, osobno ili posredno u njemu se pojavljuju, primjerice,
Mark Tven,
Brem Stoker, Sigmund Frojd i drugi, čitanje je unatoč sporom pripovjedačkom ritmu vrlo zanimljivo, intrigantne naznake vuku nas sve dalje i dalje, u vrlo dobrom prologu i epilogu razotkriva nam se i vrlo posebno mentalno stanje glavnog junaka nakon neuspjele misije, a vrlo simpatično je i pretposljednje poglavlje u kojem se objašnjava kako je tko od likova spomenutih u romanu završio odnosno što je s njime bilo dalje.
Autor: Davor Šišović
Izvor: Glas Istre, 2004.