Mimo ovog mu istupa u svet književnosti bestselerskog podtipa, kanda i zauvek će prva asocijacija na pomen
Žana Renoa ostati njegova impresivna glumačka karijera na filmu. A njegov roman prvenac „
Ema“ (prevela Gordana Breberina, objavila Laguna) sasvim prirodno i skladno pravi jasne reference na filmsku/filmičnu naraciju, očito tako blisku Renou. I zaista – „Ema“ se, čak i mimo predznanja o osnovnom pozivu autora, može čitati kao književno delo koje ostavlja utisak sigurnog predloška za ekranizaciju.
Zaplet izložen u samo nekoliko rečenica otkriva sledeće – Ema slovi za najbolju maserku u centru za talasoterapiju i VIP klijentelu u Bretanji; ona dobija sjajnu poslovnu priliku: da osnuje profesionalni tim masera u luksuznom velnes-centru u Omanu. Na samom početku svog angažmana u Maskatu ona će upoznati izuzetno privlačnog sina uticajnog ministra. Ali žena čije ruke čine čuda ubrzo će se naći usred neverovatne državne afere i postaće meta za eliminaciju...
Ne treba mnogo čitalačke i kinofilske mašte da već samo ovi prethodni redovi pobude asocijaciju na filmski klasik i veliki hit reditelja Lika Besona „
Nikita“, u kome je zapaženu rolu odigrao i Reno. Preciznije i konkretnije – „Ema“ se ima smatrati trilerom, ali je na prvom mestu špijunsko štivo sa snažnim uplivom romanse, te je ovo roman koji donosi upravo ono što dela na špijunske motive i teme čini tako prijemčivim za čitaoce; tu je pažljivo u delo sprovedena ravnoteža avanture, špijunskih nadgornjavanja i romanse, a onda, posebno u drugoj polovini, „Ema“ postaje i priča o samospoznaji vlastitih potencijala i nemalih mogućnosti, čak i u igri krajnje visokih uloga i rizika, što je onda dovodi u dodatnu „rimu“ i analogiju sa pominjanom „Nikitom“.
Jednostavno, Reno književnu naraciju doživljava i tretira filmski, te se „Ema“ lako čita, a pritom čitalac može da uživa i u prepoznavanju brojnih žanrovskih i podžanrovskih tropa. Pride, imajući u vidu da je Reno i zvanično najavio kraj glumačke mu karijere, „Ema“ pruža priliku da ga upoznamo u novom i možda uskoro i dominatnom kreativnom svetlu.
Autor: Zoran Janković, književni i filmski kritičar
Izvor: Nedeljnik