Kroz sav moj čitateljski staž neke knjige i autori nikad nisu došli na red bez obzira na to koliko šaroliko ja čitala. Nikad me nisu dozivale da ih uzmem, a zaista ih biram nekako po sluhu. Zašto me Elena dozvala ne znam i ne mogu objasniti, ali da sam u pola čitanja ostala skamenjena jesam. Marina Vujčić očito ima neku sposobnost da svojim riječima slika slike koje se ne zadržavaju na stranicama, one izlaze iz njih i plešu čitatelju pred očima. A tek ono što je stavila između redaka…
…to „ono“ odvilo se unutar dvadeset četiri sata i promijenilo živote neznanaca. Oliver Radman u osvit svog pedesetog rođendana umjesto svjećica na torti gasit će opuške i skupiti ih svih pedeset u spomen na davno preminulu sestru blizanku. I dok Oliver te noći u 0:00 kreće u svoj pohod, on ni ne znajući žarom cigarete u mrklom mraku ostavlja trag i maše svojim nevidljivim krilima. Na svom putu nije usamljen, društvo mu u podjednakoj količini prave i tuga i krivnja, ali nije ni usamljen jer nije jedini koji ne spava.
Na njegovom putu naći će se neznanci koji jednako poput beznadežnog Olivera imaju svoje suputnike koji im ne daju mira razdirući ih iznutra baš kao što njega razdire pomisao na ono što je i nije učinio prije svih tih godina. I dok se on u tih dvadeset četiri sata pokušava iskupiti tragično preminuloj sestri i na oltaru krivnje iskupiti grijehe, ti neznanci, ti potencijalni sudionici teorije kaosa ili leptirova efekta, bude se iz svojih čahura okovanih demonima i mijenjaju se. Iznutra prema van, oslobađaju se srama, krivnje, stanja u kojima su se zatekli. I dok je neznanac tog dana, bez da su se uopće upoznali, samom svojom pojavom promijenio njih samo jednom svojom odlukom, nije promijenio sebe. Život Olivera Radmana, računovođe, polovice nekadašnjeg para, na izmaku dana nije se promijenio mnogo. No u 0:00 počinje novi dan i možda ipak ima nade.
Kad sam zatvorila posljednju stanicu „Elene“ bila sam na rubu plača. Razmišljala sam o tim likovima, o ljudima koje svakodnevno susrećemo, o kojima ne znamo ništa, a svatko iza svoje maske skriva svoje traume i demone. Bila sam šokirana jer nisam znala kome ovakvu knjigu uopće preporučiti. Ali ja vam je svima iskreno preporučujem jer u njoj se kriju ljudi i priče koje vrlo vjerojatno svakodnevno srećemo, a možda baš netko od njih nekom svojom odlukom pokrene novi leptirov efekt koji će utjecati na vas.
U šali, iako sam to znala i napisati, sam rekla kako ne znam s kojeg izvora skandinavski autori piju vodu i stvaraju trilere. Iskreno ne znam s kog izvora je vodu popila Marina Vujčić i koliko daleko je pročeprkala po ljudskoj psihi i iz sebe izvukla ovo djelo, ali sretna sam što je.
Što je uopće jedan dan u životu čovjeka. Hrpica sati utopljenih u cjelini. Treptaj kalendara. Potrošna imenica koja uvijek iznova započinje i koja uvijek dobiva novu priliku. Pupoljak koji do noći uvene. Riječ koja najbrže stari, a opet je svakoga jutra iznova mlada. Drugima. Nekima. Jer njemu sigurno nije.
Autor: Renata
Izvor:
citateljicablog.wordpress.com