Nevolja sa naknadno pronađenom književnom zaostavštinom neporecivo velikih, značajnih i osobenih autora je to što punoća utiska i užitka stiče se tek uz preduslov u vidu upućenosti u krunski deo opusa autora o kome je tu reč; ta impresija se nanovo pokazala tačnom, ovog puta u slučaju romana „
London“, nastavka „
Rata“, koje su iste izdavačke kuće – LOM i Laguna – objavile lane.
Oba romana su, kako je istaknuto, pisana tridesetih godina veka za nama, a
Selin, kanda zauvek, sasvim zasluženo, najprepoznatljiviji po remek-delu „
Putovanje nakraj noći“, tada je bio na vrhuncu autorske forme. „London“ (preveo Goran Kostrović), nimalo iznenađujuće za one koji su upoznati sa ambicioznošću kojom je pristupao pisanju – pa i kada je reč o „samo“ privatnoj prepisci sa bližnjima i drugim savremenicima, ovde nije puka lokacijska odrednica, već čitavim tokom ove zamašne proze pruža jasne naznanake novog „bojnog polja“ na kome se obreo Ferdinand, ključni akter pominjanog „Rata“.
A kako nas je, između ostalih, učila i
Silvija Plat, beg od sopstvenog
staklenog zvona je praktično i dokazano nemoguć, tako da Ferdinand i u Londonu, toj tada sigurnoj luci za mnoge nesnađene, napaćene ili, naprosto, nemirne duše, pronalazi habitat sličan onom pariskom – tu su: prostitucija, svodnici, uboge mansarde, teški alkoholizam, duševni nemiri na samoj razmeđi sa psihičkim oboljenjima, nasilje, droga, pokvarenjaštvo ovog ili onog tipa, te beznađe koje ne prašta, a sve to u atmosferi izgona i migrantskih previranja u umu Ferdinanda, ionako u isti mah i okovanog i opijenog životom bez zadrške.
I ovog puta, kao i u „Putovanju“, „
Smrti na kredit“ i drugim tek „samo“ odličnim Selinovim delima čitalac (onaj dobronameran, verziran, dovoljno odvažan i usredsređen) već nakon nekoliko desetina stranica jednostavno kapitulira pred zavodljivošću mraka koji je Selin, majstor istinoljubivog pera, tako sugestivno i minuciozno oslikao, a to je mrak koji predstavlja predvorje onih tajnih ili opskurnih mesta na kojima je moguće osetiti i pojmiti punu punoću života. A Selinu, i „London“ tu impresiju samo potcrtava, na tom planu do dana današnjeg nema premca.
Autor: Zoran Janković, filmski i književni kritičar
Izvor: Nedeljnik