Roman „
Nebeske reke“ britansko-turske autorke
Elif Šafak (1971) povezuje vekove, kontinente, civilizacije i sudbine likova kroz simbol i metaforu vode – kao životne sile, nosioca pamćenja i tihog svedoka istorije. U trenutku kada svet svedoči sve većoj nestašici vode, rastućem nivou mora i ekološkim katastrofama izazvanima zagađenjem, ova knjiga postaje istovremeno i umetnički odgovor i politički komentar.
Kao i u svojim prethodnim fikcionalnim delima – od kojih je Laguna objavila još šest – Elif Šafak koristi fabularnu konstrukciju zasnovanu na više vremenskih linija i isprepletanih narativa. Ovog puta roman počinje u antičkoj Mesopotamiji, gde kap kiše pada na glavu lokalnog vladara i učenjaka, poznatog po svojoj biblioteci i dubokom uverenju u moć pripovedanja. Ta kapljica se potom transformiše, putuje kroz vreme i prostor, i na kraju postaje sneg koji se topi na jeziku dečaka Artura, siročeta rođenog u blatu viktorijanskog Londona.
Naredna važna narativna linija vodi nas u Irak 2014. godine, gde upoznajemo desetogodišnju Narin, koja biva krštena na obali Tigra. Njen svet je još uvek prožet starim verovanjima i povezan s mudrom bakom isceliteljkom, a tragedija koju će njihova zajednica doživeti u susretu s Islamskom državom čini najpotresnije stranice romana. Narinina priča, iako ispričana kroz oči deteta, nosi snažno emocionalno jezgro celog dela.
Roman je strukturisan tako da svaka od ove tri priče funkcioniše kao zaseban svet, sa sopstvenim estetikama, simbolima i dilemama. Povezuje ih voda – ne samo kao prirodni element, već i kao mitski, duhovni, pa i narativni tok. Ona ovde ne teče samo kroz reke, već i kroz pamćenje, mitove, jezike i emocije.
Četvrta narativna linija pripada Zaliki, hidrologu i naučnici iz savremenog Londona, koja se seli da živi na čamcu na Temzi i bavi se teorijom da voda poseduje sećanje. Njena introspektivna potraga polako se spaja sa ostalim pričama romana, pokušavajući da pronađe smisao u ličnoj traumi i gubitku roditelja.
Elif Šafak se upušta u složenu tematiku: pitanje kulturnog nasleđa, kolonijalne pljačke artefakata, pitanja identiteta, pripadnosti i izmeštenosti i, najzad, pitanje progona. Autorka je nenadmašna u stvaranju sveta koji odiše simbolikom. Motiv stabla iz „
Ostrva nestalog drveća“ ovde zamenjuje kap kiše. Voda, u svim svojim oblicima, postaje nevidljiva nit između prošlosti i sadašnjosti, kulture i prirode, života i smrti. Njena sposobnost da menja oblike – da se od kapi pretvori u paru, pa u sneg – metafora je i za transformaciju likova, trauma i identiteta.
Veliku pažnju autorka posvećuje i kulturološkim razlikama. U trenucima kada Narin i njena baka beže pred ISIS-om, roman dostiže vrhunac emocionalne snage: slike očajničke kolone izbeglica, žena koje rađaju u pokretu, starica koje mole da ih ostave da umru bivaju opisane sa jezivom preciznošću.
Na formalnom planu, „Nebeske reke“ kombinuje realistički i fantastični diskurs, koristeći tehniku magičnog realizma. Struktura romana podseća na mozaik: svaka priča je kao kap u reci, deluje zasebno, ali u konačnici doprinosi jedinstvenoj struji celokupne naracije.
Utisak je da je Elif Šafak napisala delo koje je i intimno i univerzalno. Roman nas podseća da smo svi – bez obzira na vreme i prostor – povezani zajedničkim tokovima istorije, bola, sećanja i nade. Voda pamti.
U zaključku, pred čitaocima je roman koji zahteva strpljenje, ali nudi bogatu nagradu. Njegova snaga nije nužno u fabuli, već u emociji, značenju i poetskom jeziku kojim je ispisan. Za sve koji vole slojevite romane sa dubinom, simbolikom i širinom, ovo je delo koje se ne sme propustiti.
Autor: Domagoj Petrović