Uoči svake frke oni lože mase, mitinguju, pišu proklamacije, manifeste i memorandume, te prodaju vaskolike agitacione magle pred novinarima (u ovom romanu: list Novosti), potom celomudreno činodejstvuju na pripremnim narodnim skupovima, da bi, kada stvarno dođe do stani-pani, odjednom iščezli sa scene i ostavili raju na livadi. Neka živalj, recimo, gleda fudbalske utakmice!
Da bi neko postao novi član te akademije, ili nekog od (polu)tajnih društava koja postoje unutar nje, svi već postojeći moraju da odobre njegovo učlanjenje. Dakle, kandidat treba da bude dobar sa svima, što je nemoguće za osobe koje poseduju integritet i kritički stav prema lošim potezima ili osobinama kolega. Takvi su bez šanse!
Dakle, ljigavost, osrednjost, licemerje, oportunizam i javno ispoljena navodna autoritativnost, a u stvari potuljenost, osnovne su karakteristike te institucije. U praksi, ugledni dostojanstvenici, istaknuti članovi se ispod stola – kada sudije to ne vide – udaraju po cevanicama, spletkare i muntare, dok oni koju su samim uhlebljenjem rešili svoje probleme spavaju, što u svojim dodeljenim im kabinetima – što na sednicama na kojima se uglavnom mlati prazna slama.
Bibliotekar tog, u principu, nevidljivog univerziteta je majmun. On to nije po rođenju, nego po opredeljenju. Silne opasne knjige u biblioteci – mnoge vezane i lancima da se ne otmu kontroli i naprave mentalni i okultni haos – na njega su u jednom incidentu štetno uticale, pretvorivši ga od čoveka u majmuna. Kolege su ga s mukom vratile u ljudski oblik, no on je poželeo da ostane majmun. Em je dobijao redovno sledovanje obožavanih mu banana, em se lakše verao po policama kad ko ište štogod od neokovanih knjiga.
Liči na našu daleku budućnost, jer svi žitelji konačno veruju kako je njihov svet ploča, pa su ga i imenovali kao
Disksvet. Samo, za razliku od naše Zemlje zakrivljene malo naniže – kao frizbi – njihova Pločanija je ulubljena. Doduše, ima jeretika koji tvrde da je ona lopta, ali ako ih u tom regresiranom srednjovekovnom društvu ne spale, onda im lepo objasne kako to nije naučno dokazano.
Kada smo već kod lopte, ako niste znali šta to rade akademici kada tokom društvenih previranja nestanu iz javnosti i zatvore se u zgradu – oni igraju fudbal! Narodu konačno dosade tim svojim mitingaškim taktikama stani-kreni, pa ih prozovu da izađu muški na livadu i odigraju sa timom „Jedinstvo“ fudbalsku utakmicu. Akademici pristaju jer su profesori, pogotovo emeritusi, navikli da igraju prljavo. Svoj tim nazivaju „Nevidljivi akademici“. Jasno, bibliotekar je golman.
Trener je čudan lik, mundaroš koji podseća na jednog našeg, koji je upropastio srpski i eks-ju fudbal, a čija dvojica ključnih derivata su ovde još prisutna, dajući nemerljivi doprinos da se utakmice reprezentacije redovno proglašavaju najgorima i nadosadnijima na svetskim i evropskim prvenstvima.
No, hoćeš! Protivnički tim je sačinjen od dostojnih protivnika, „neopisivo uticajnih u klubovima“ vođa navijača iz „kopa“, sa severa i juga, koji jedva čekaju da se obračunaju sa „entelektualcima“. Na tribinama ih zovu „facama“ jer im se lica, uz odredene cifre u lokalnoj valuti, nalaze odštampana što na plakatićima izloženim po policijskim stanicama – što pribodenim na stubovima.
Roman je slobodno mogao da bude kraći od 500 stranica, ali poseduje slojevita značenja, pa ne mari. Kakva su ovde vremena, baš drži pažnju!
Autor: Slobodan Ivkov
Izvor: Blic