Revolucija je krajnje kompleksan fenomen. Koliko god radikalan, s jedne strane je prirođen gotovo svakom ljudskom biću budući da malo ko, makar povremeno, ne oseća potrebu za ekstremnom promenom sopstvenih navika. S druge strane, kad je reč o revolucijama, kao širem društvenom fenomenu, one su po prirodi realpolitične jer po pravilu nisu izvedene do kraja. A i kako bi bile kad su, kako već rekosmo, radikalne? Opet, neminovne su jer se svet ne bi kretao dalje da nije njih.
Ličnu revoluciju u poslednjem delu španskog autora i akademika
Artura Peresa-Revertea (1951) oslikava slučaj glavnog junaka, ako ne čitavog romana a ono njegove prve polovine, Martina Gareta. Isprva španski rudarski inženjer, privučen hicima na ulici, on prečuje glasove opreza da bi napustio svoj hotel i proverio šta se to dešava. Ubrzo se pridružuje grupi Fransiska Panča Vilje u pljački petnaest hiljada zlatnih „maksimilijana“ iz banke u Sijudad Huaresu da bi kasnije postao dinamitaš, a na kraju i poverenik jednoga od vođa revolucije.
Garetova metamorfoza je vrlo slojevita: on je mladić koji postaje gerilac što usred rata otkriva skrivena pravila univerzuma koja određuju pitanja ljubavi, lojalnosti, smrti i života. Koliko god sižejni okidač njegove odluke da učestvuje u revoluciji delovao nadrealistički, ovaj roman jeste realističko istorijsko delo, što je naglašeno njegovim reporterskim stilom, dobrom dokumentovanošću i verodostojnošću ratnih scena, kao i dijalozima koji se dobrim delom odvijaju na dijalektu, što je plastično ilustrovao prevodilac Dalibor Soldatić.
Spoljnja revolucija u romanu jeste ona čuvena, meksička, Panča Vilje i Emilijana Sapate, koja se odvijala u drugoj deceniji dvadesetog veka. Njome je svrgnuta diktatura Porfirija Dijasa, a uzrokovala je i prve višestranačke izbore u državi. Deo revolucije, koji pak nije „odrađen“, ležao je u tome što su njene vođe kao većinom analfabete, bile nespremne da preuzmu vođenje Meksika, a pogotovo da posluju sa moćnim susedom sa severa: Sjedinjenim Državama.
Naravno da čitalac treba da bude upozoren na doze nasilja u romanu, ali i toga kako ono protiče kroz nas menjajući nas, utoliko što se prema njemu određujemo, ali i utiče na naše postupke i odluke. U revoluciji postoji proces katarze, kao i sazrevanja i učenja, pri kojima je za muškarca žena neophodna. Zbog toga u romanu s ovakvom temom žena igra fundamentalnu ulogu. Reč je pre svega o Dijani Palmer, odlučnoj američkoj novinarki koja obavlja posao ratne dopisnice sa prve linije fronta i tako od posmatračice postaje učesnica. Prisutne su i druge žene koje prate svoje muškarce, nakrcane svojom oskudnom imovinom, oružjem, pa čak i decom, ako ih imaju. Međutim, Dijana Palmer unosi i bitnu ravnotežu u delo utoliko što je po ličnoj metamorfozi ženski pandan Martina Gareta.
Tako se Arturo Peres-Reverte ispostavlja ne samo kao majstor opisa rata nego i kao krajnje umešan u profilisanju likova. Potonje je svakako značajnije, a odnosi se ne samo na Dijanu Palmer i Gareta nego i na istorijske ličnosti poput Panča Vilje, Emilijana Sapate i braće Madero, ali i na anonimuse poput običnih revolucionara i neizostavnih „stranih plaćenika“.
Autor: Domagoj Petrović