Šta ako se najstrašniji um ne rađa iz haosa, već iz reda? Šta ako zlo ne dolazi kao vrisak iz tame, već kao tišina iz rutine? I šta ako ono što najviše treba da nas uplaši nije čudovište u noći – već čovek koji zna da savršeno imitira svetlost?
Roman „
Ukus straha“
Zorana Petrovića nije još jedan triler. To je ogledalo postavljeno tačno ispred naše vere u normalnost. Jer ono što nas Petrović primorava da vidimo – nije ubica. To je poreklo zla. I njegov pravi oblik nije krik, već tišina. Nije maska, već ogoljena logika.
Priča počinje sa tri devojke. Zaključane. Bez odgovora. Sa jednom strašnom mogućnošću izbora. Osam godina kasnije dvostruko ubistvo vraća na scenu jednu iskusnu inspektorku i jednog profajlera – čoveka koji ne traga za tragovima, već za obrascima mišljenja. Koji zna da se najdublja tajna zločina ne krije u krvi, već u jeziku.
Petrović izdvaja način na koji kriminalističko profilisanje ulazi u prostor književnosti. Njegov profajler ne razmišlja kao detektiv, već kao tumač. On zna da zlo ne nastaje naglo. Da se ne pojavljuje spolja, već da tiho klija iznutra. U osobi koja svakoga dana bira kontrolu nad emocijom, racio nad empatijom, ideju nad životom. Ali dodatno užasava kako ta ideja – ta unutrašnja filozofija nasilja – često ne nastaje iz čiste hladnoće, već iz bola. Iz potisnutih trauma. Iz detinjstva koje je ostavilo ožiljke, nevidljive ali duboke.
Zlo se, u ovom romanu, rađa iz izvitoperene potrebe da se uspostavi red tamo gde je nekad bio haos. Iz izobličene percepcije stvarnosti, u kojoj patnja postaje opravdanje, a kontrola – jedini oblik isceljenja. „Ukus straha“ prikazuje zločin kao sistem. Ne kao impuls, već kao strukturu. Njegov počinilac ne veruje da čini zlo – on veruje da ispravlja svet. On deluje smireno, sa gotovo intelektualnom distancom, a njegovo nasilje nije rezultat besa, već plana. Svaka njegova radnja je deo narativa koji je sam stvorio. On ne ubija iz gneva, već iz uverenja. A upravo ta uverenja, proistekla iz izopačenog suočavanja s traumom, čine ga opasnijim od bilo kakvog „klasičnog“ zlikovca.
U tom smislu, roman postaje mnogo više od žanrovskog štiva – on je psihološko-filozofski esej o tamnoj strani ljudske prirode. O opasnosti kada se prošlost ne zaceli, već se intelektualizuje. Kada se rana ne leči, već racionalizuje. Tada čovek postaje autor sopstvenog mraka – i u tom mraku piše priču koju više ne može da zaustavi. „Ukus straha“ je poziv na budnost. Poziv na razumevanje, da zlo ne nosi uvek masku ludila – ponekad nosi diplomu, govori tiho i pažljivo bira reči. I ne dolazi spolja, već raste iznutra. Tamo gde je nekada bio bol, a gde danas stoji ideologija. I upravo u toj tišini – duboko, nečujno – zlo piše svoju najopasniju priču.
Roman koji mora imati svoje mesto na polici svakog pravog ljubitelja trilera. „Ukus straha“ nije samo napeta priča – to je triler koji pomera granice žanra. Sa savršenim spojem psihologije, kriminologije i književne dubine, Zoran Petrovic stvara delo koje se ne zaboravlja. Ako volite priče koje vas ne samo drže budnima već i teraju da preispitate sve što znate o zlu – ovaj roman je nezaobilazan. Ovo nije knjiga koju ćete samo pročitati. Ovo je knjiga koja će vas posmatrati i kada je zatvorite.
Autor: Željka Kalajdžić