Venerin prolaz(ak), odnosno tranzit, naziv je za pojavu kada se čini da ova planeta privremeno zaklanja Sunce od Zemlje. Prvi proračuni načinjeni su na putu ka Australiji, faze su joj
kontakti i
kulminacija, a propustite li priliku, ukazaće se čitav vek kasnije, veoma moguće sa slabom vidljivošću. Objašnjen u prvim poglavljima i dodatno istaknut naslovima celina istoimenog romana, astronomski fenomen na simboličkom planu savršeno opisuje relacije likova.
Napetost i slutnja dolazećeg mraka počinju sa prvom rečenicom. Dok se jednog letnjeg popodneva, nakon neobjašnjene nepogode, približava Perevelu – vili poznatog naučnika Seftona Trejla – njegov mladi kolega Ted Tajs oseća da se dešava nešto sudbonosno. Da otkrijemo šta je upravo bilo, moraćemo sačekati završna poglavlja. Onome što pokreće priču potrebna je senka Karoline Bel na vrhu stepeništa: pojava koja doživotno zarobljava spomenutog junaka. Tajs je, istina, samo inicijalni fokalizator u romanu praktično savršene strukture, pripovednih prelaza i elegantnog postmodernizma. Kroz četiri celine, naslovljene
Stari svet,
Kontakti,
Novi svet i
Kulminacija, likovi sestara Bel i muškaraca (uz poneku ženu) koji ulaze u njihove živote ukrštaju se, razotkrivaju, pa iznova tonu u pomrčinu komplikovanih, susprezanih osećanja.
Rano ostale bez roditelja (koji su stradali pri potonuću trajekta), sestre Bel odrastaju sa starijom rođakom Dorom, suicidom u pasivno-agresivne svrhe opsednutim stereotipom usedelice. Mlađa Grejs je svetla, mirna, savršeno uravnotežena, sasvim prema modelu posleratne supruge, usled čega udajom za diplomatu Kristijana Trejla u potpunosti ispunjava svoj ideal. Tim povodom se za njom i preselivši iz Australije u Englesku, starija Karo sušta je suprotnost: crna, zastrašujuće i obuzimajuće harizmatična, samostalna. Koliko je Ted Tajs od prvog pogleda opsednut njome, što će potrajati svih budućih decenija, u istoj meri ona sama podleže aferi sa dramskim piscem Polom Ajvorijem. Godine razdvojenosti i susretanja, samoće i promašenih veza, iskušenja i ogrešenja, pomeraju sve nabrojane ljude poput figura na šahovskoj tabli, sa Karo kao neprikosnovenom, bez svoje volje ili naročitog truda dominirajućom „kraljicomˮ. Njihove skrivene nesreće, patnje, ranjivost i strasti (uzročnici svega prethodnog) glavno su gorivo dinamike romaneskne priče.
Drugi faktor superiornosti jeste elegantan a složen, psihologijom i čestim citatima pesnika pojačan izraz, kome doprinosi besprekorna kompozicija. Katkad podsećajući na
Virdžiniju Vulf, drugi put na Makjuana ili Voa, pripovedanje
Širli Hazard predstavlja spoj klasičnog i modernog, a opisane ličnosti složene, naizgled samouverene – zapravo duboko nesrećne ljude.
Astronomska simbolika samo je jedna od najupečatljivijih u „
Venerinom prolazu“, a ispisane koordinate podjednako su prostorne (Australije–Engleska–Njujork) i vremenske (raspon od pedesetih do osamdesetih godina prošlog veka). Kombinatorika emocionalnog mimoilaženja utiče na kobni sled događaja, propuštenih prilika, prećutanih istina, sve zarad čuvanja prividnih konstrukcija društva. Negde je, kako autorka ubedljivo pokazuje, za osvešćenje potrebno da prođu decenije, dok drugde ni momentalna spoznaja ne uspeva da pobedi norme izvan nas.
Iako deluje povlašćeno, veza sestara najmanje je zastupljena, pa i bitna. Karo i ljudi iz njene orbite, praćeni pojedinačnim istorijama i daljim usložnjavanjem svetova (npr. Polov otac je osrednji, ali poznati pesnik Reks Ajvori, a verenica tipski hladna aristokratkinja Terša;
spomenimo Dorin propali bračni eksperiment i kasnije „družbenice“ ili Karolininog špijuna supružnika, Adama Vejla) dugo zasenjuju miran, konvencionalan bračni život Trejlovih. Ipak, naizgled usputno konstatovane pukotine koje se s vremenom javljaju, omogućavaju pripovednom glasu da brzo sklizne u jednu, pa drugu svest, time pokazujući koliko su stereotipi varljivi čak i kada ih sami biramo.
Za sve to vreme, značajan kontekst pružaju društvena zbivanja, klasne i nacionalne podele, promene koje donosi novo doba. Nenametljivo vodeći radnju ka razrešenju, Hazardova spretno povezuje okvire prećutanom nesrećom čija savršena logika sve dotle ostaje potpuno izvan vidokruga junaka. Roman je prepun teške melanholije, uverljive, a opet antički veličanstvene patnje svake od, inače većinom prilično moralno diskutabilne ličnosti. Karo svojim
je ne sais quoi magnetizmom daje kontinuitet i smisao priči, uvek distancirana, tajanstvena, neobična. Kroz čitavu radnju prisutni su sjajni deskriptivni odeljci, jedinstvena poređenja i slike, naročito grada poput živog organizma i nepouzdanih međa epohe. Centralna tema je suprotstavljenost platonske, postojane ljubavi na ivici opsesije usmerene ka junakinji i razarajuće, zabranjene, jednosmerne veze između nje i egocentričnog umetnika. Pogrešno vreme dešavanja bez izuzetka uništava njihove živote.
S druge strane, izvanredna poetika prostora, sa naglašeno živim učešćem gradova, kuća, ulica i krajolika u radnji, korespondira sa duševnim stanjima likova. Pristup osećanjima je delikatan, snaga neizrečenog velika, a uloga prepiske posebno važna u Tedovom slučaju, budući da omogućava izražavanje mnogih socijalno i psihološki usmerenih stavova („Siromašnima ne treba solidarnost sa njihovom sudbinom, treba im da im se sudbina promeni“, zapaža on tokom studijskog boravka u Francuskoj). Tuga u ovom romanu monumentalnost duguje upravo neizbežnosti, dok jezičke bravure utiču na to da determinisanost savremenih ljudi unutar besmislenih života bude sagledana sa empatijom, obeležena nečim drevnim.
Tako se motiv Tedovog „feleričnog“ oka odlično povezuje sa optičkim fenomenom poznatim kao Crna suza, koji se javlja tokom spomenutog Venerinog tranzita. Naučnik jednom od likova izgleda „kao rasporeni autoportret Van Goga, u zalasku sunca cveta svilena svetlost koja se pomirljivo širila preko Londona“, a tuga ima „slikarsko oko“, pa je zato „nasumice pripisivala spoljna značenja – kao Bog. Suicidalnu i bezvoljnu Karo prozaične, dosadne zdravorazumske žive razmene gostiju podsećaju na ispoljavanja normalnosti groteskno neobaveštene, kukavne kao cvetne tapete u opustošenoj zgradi ili klavir u jednom komadu u bombardovanoj sobi bez krova“.
Kod periodičnih, ali praktično strateških susreta Teda i Karo, najubedljivije se demonstrira korišćenje simbolike konstelacija. Oko jedne žene, na ovaj ili onaj način, potisnutim željama kruže i drugi muškarci iz romana. Momenat u kome Ted prvi put stupa u hol Perevela znakovit je, nevremenom obeležen koliko i dolazak Lokvuda u Orkanske visove, baš kao što tačka gledišta neprestano luta. Druga sličnost sa
klasikom Emili Bronte odnosi se na dilemu između racionalne, staložene, društveno prihvatljive (jer je legitimisana brakom) i postojane, nezaboravljive ljubavi podstaknute izborom srca ili unutrašnjeg nezadovoljstva koje dalje pokreće nagon za prestupanjem pravila. Beznadežna udaljenost svih od srećnog kraja i leži u stalnom trijumfovanju potonje: poslužimo li se naslovnom metaforom, kobna je činjenica da Venera ne može zaista pomračiti Sunce, ali nas privid takve moći koju nosi svejedno tera na sudbonosne odluke. A život je sve ono što se odigra negde između...
Autor: Isidora Đolović