Roman „
Zov divljine“ prvi put je objavljivan u nastavcima tokom leta 1903. godine, u časopisu
Saturday Evening Post, i odmah je stekao ogromnu popularnost.
Džek London je uveliko prodao prava na roman za 2.000 dolara, želeći da za taj novac kupi stari jedrenjak. Američka izdavačka kuća
Macmillan and Company prva je objavila ovu priču u formi knjige, a njen urednik Džordž Bret u velikoj meri doprineo je književnom usponu danas slavnog pisca.
London je gotovo preko noći postao slavan, što je, kao što to obično biva, izazvalo i zavist. Pisac Edžerton Rajerson Jang, koji je pao u zaborav, optužio je Londona, tvrdeći da je „Zov divljine“ plagijat njegove knjige
My Dogs in the Northland iz 1902. godine. London je priznao da mu je Jangovo delo poslužilo kao inspiracija, ali je odbacio optužbe za plagijat, ističući da je sa Jangom već vodio prepisku na tu temu.
Izuzetno pronicljiv književni kritičar H. L. Menken napisao je sledeće: „Nijedan drugi popularni pisac tog doba nije stvarao bolju prozu od one koju ćete pronaći u romanu ‘Zov divljine’... Roman poseduje sve elemente vrhunske proze: pronicljivost, izražajan osećaj za likove i dramatiku i, pre svega, majstorsko baratanje rečima – jezik kojim piše je šarmanatan, višeslojan i pažljivo uklopljen tako da, što bi Francuzi rekli, godi i srcu i uhu.“
„Zov divljine“, kratki avanturistički roman o Baku, psu za vuču saonica (mešancu bernardinca i škotskog ovčara), neuobičajeno je i veoma upečatljivo delo.
I sam autor ovog romana bio je podjednako jedinstven. Džek London, nekonvencionalni mačo muškarac, sin putujućeg astrologa i majke spiritualistkinje, kao dečak je živeo na ivici zakona, specijalizujući se za krivolov ostriga u zalivu San Franciska. Kao pisac zablistao je nakratko ali punim sjajem – vodio je buran i opasan život, a preminuo je u četrdesetoj godini od posledica zloupotrebe alkohola i droge, ostavivši za sobom više od 50 knjiga koje je napisao za dve decenije.
Džek London je oličenje američkog pisca kao iskonskog heroja – preteča velikana poput Hemingveja, Dos Pasosa,
Keruaka i Hantera S. Tompsona.
Džordž Orvel ga je opisao kao „avanturistu i čoveka od akcije, kakvih je među piscima bilo vrlo malo“. London, strastveni poštovalac
Kiplingove „
Knjige o džungli“, pronašao je svoj autentičan književni glas pišući o psu koji uči kako da preživi na samom rubu civilizacije. Kroz priču o Baku, istraživao je ono što je smatrao suštinom ljudske prirode, a roman je napisao kao odgovor na tadašnje apele američkoj omladini da se, na pragu novog veka, okrenu novim počecima. Roman je postao simbolički odgovor na složene izazove modernog doba.
Čitaoci upoznaju Baka, pripitomljenog rasnog psa koji na početku vodi lagodan život kao ljubimac kalifornijskog sudije. Kada ga ukrade baštovan njegovog gospodara, kako bi izmirio svoje kockarske dugove, Bak prelazi iz ruku u ruke različitih vlasnika koji predstavljaju i najbolje i najgore strane ljudske prirode. Nakon što ga prodaju kao psa za vuču saonica, završava u Jukonu, surovom okruženju tokom zlatne groznice na Klondajku 1890-ih, koje je piscu bilo veoma poznato. Naposletku postaje vlasništvo poštenog čoveka po imenu Džon Tornton, koji u njemu prepoznaje izuzetne kvalitete i s kojim razvija duboku i dirljivu povezanost.
Pored mnoštvo avantura, Bak u presudnom trenutku spasava Torntona od davljenja, ali kada njegovog gospodara ubiju Indijanci iz plemena Jihat, konačno se prepušta svojoj iskonskoj prirodi, odaziva se zovu divljine i pridružuje čoporu vukova: „Čovek i njegov svet nisu ga više zadržavali.“ Ovom pričom London ne govori samo o psima – on izražava duboko uverenje, inspirisano Rusoovim idejama, da se čovečanstvo neprestano nalazi u stanju sukoba i da upravo ta borba za opstanak oblikuje i jača čovekovu prirodu.
Naslovi poglavlja, poput
Put u divljinu, Zakon batine i zuba i
Praiskonski nagon zveri, već sami po sebi otkrivaju pravac Londonovog književnog istraživanja. Ipak, „Zov divljine“ čine vanvremenskim delom snažan, slikovit stil i zadivljujuća sposobnost autora da čitaoca potpuno uvuče u svet koji opisuje. Upravo to ga je učinilo uzorom mnogih generacija američkih pisaca. Ako ni zbog čega drugog, onda upravo zbog toga – zaslužuje da ga pamtimo.
Autor: Robert Makram
Izvor: theguardian.com
Prevod: Kristijan Vekonj