Njene teme su telo, bolovi koje trpi i bolesti s kojima se bori. Junakinje – i slavne i anonimne – suočene su sa istom mukom. Fizička nemoć i telesna patnja uslovljavaju izolaciju i povlačenje u sebe, jer se iskustva bolovanja ne mogu preneti drugima. Ne može se bolest opisati ni objasniti, ali zato neopozivo stigmatizuje onoga ko se nosi sa njom. Bol, ipak, intenzivira osećaj sveta, pokazuje da nas telo ograničava, ali i otkriva beskraj mogućnosti da se oblikujemo i odredimo prema sebi i svojoj okolini.
Poznavaoci opusa
Slavenke Drakulić kažu da se njeni novinski članci, eseji i proza odlikuju neprestanim preusmeravanjem iz dokumentarnog u fikcionalno, iz autobiografskog ili biografskog u zamišljeno, iz ličnog i intimnog u opšte i javno. Ona ne zazire od biografskih i autobiografskih tema, bilo da
piše o 32 operacije Fride Kalo ili svojoj transplantaciji bubrega, ali odbija da pitanjima života i zdravlja pristupa senzacionalistički. Hrvatska autorka ponire u svest i svet Fride Kalo, Dore Mar i
Mileve Ajnštajn kako bi oslikala njihovu autsajdersku poziciju, njihove trzavice i zanose. Patnja i žrtva nisu pompezne teme: misli i strahovi književnih junakinja su oporo carstvo u kome se prepoznaju i univerzalno žensko iskustvo i konkretne životne okolnosti. Kao novinarka i književnica koja je sopstvenu borbu za zdravlje pretočila u roman-prvenac „Hologrami straha“ (1987), Slavenka Drakulić ume da predstavi arsenal stavljen na raspolaganje toj ljutoj borbi: strepnju, inat i upornost.
Knjigu „
O čemu ne govorimo“ čini petnaest priča i
post scriptum posvećen pesnikinji i romansijerki Ireni Vrkljan. Slavenka Drakulić ne piše samo o bolestima i bolnicama, o nemoći zrelog doba, o smrti i rastancima, već i o jezivoj nevidljivosti koju donosi starenje. Telo koje stari traži različita pomagala i različite vrste pomoći, i baš se tad brak promeće u samicu iz koje lagano nestaje razumevanje. Bliskost sahne kao mišić iza kog ostane samo prazna koža na ženskoj nadlaktici koja se bespomoćno njiše kad je muškarac dodirne: „Na nadlaktici koža visi, baš kao na krilcima u paketu piletine za juhu.“ „Naš je brak poput napukle pločice u kupaonici“, kaže junakinja priče
Ljetni razgovor, ljetna šutnja. „Pukotina se jasno vidi, ali pločica je i dalje jedna, zalijepljena za podlogu koja ne da da se raspadne. Drži nas podloga – strah od samoće.“
Ovo su lekcije iz stoicizma koji ne mora biti tegoban, ali koji nipošto ne sme biti teatralan. Slavenka Drakulić usmerava pripovedanje fokusiranjem povlašćenog predmeta koji može da funkcioniše kao okidač sećanja i kao ključna metafora: to može da bude nenapisani testament ili majčina biserna ogrlica koja uskovitla čitav ciklon pitanja o identitetu; to može da bude i vozačka dozvola kao signal životnog deficita, kao predmet žudnje i potere. „Sve sam više sjena“, kaže pokorna junakinja priče „čekajući dozvolu“, jer njen muž nedelju dana nakon što je preživeo moždani udar najviše od svega želi svoju novu vozačku dozvolu i slep je za sve drugo.
Ne mora u književnom tekstu biti nestašice lekova i gužve pred ordinacijama da bi horor lečenja i umiranja bio uverljiv. I u komfornom svetu finansijski zbrinutih zapahnuće nas zadah hlora iz bolničkog klozeta, vonj variva od kelja i miris tek skuvane kafe iz sestrinske sobe. Bolest ne bira: jer slabi su i jadni baš svi.
Autor: Vladislava Gordić Petković
Izvor: Nova