Sa svakom novom knjigom
Semezdina Mehemedinovića imam isti problem. Čim mi padne u šake (libar, ne autor), odjavim se ukućanima, ištekam iz svijeta, povučem u sobu, pa onda kompulzivno čitam. Kad svezak sklopim, sljedećih barem nekoliko dana gnjavim svakoga tko mi natrči u vidokrug savjetom – koji je uglavnom intoniran kao naredba – da se bez okolišanja uputi u najbližu knjižaru.
„Dobro, hvala na preporuci“, zna mi uzvratiti manjina pristojnijih znanaca, dakle, onih koji me ne običavaju počastiti kiselim pogledom i odmahnuti rukom, „ali o kakvome se to libru radi?“ Tada moja inače neobično rječita malenkost počne petljati, zamuckivati, obilaziti oko merituma pitanja kao kiša oko Kragujevca, grgoljiti i kašljucati sve dok moj sugovornik ne pogleda na sat i uspaničen mi priopći kako nema vremena jer žuri na kolonoskopiju.
Nevolja s Mehmedinovićem jest u tome što se njegovi radovi opiru zbijanju u ladicu čvrste i precizne forme: negdje su na polovici puta između poezije i proze, doimaju su kao nasumični pabirci i rinfuzni zapisi, a onda shvatiš kako bez ikakve vidljive fuge savršeno liježu jedan uz drugoga.
S novom Semezdinovom knjigom „
Me'med, crvena bandana i pahuljica“ trebalo bi biti nešto lakše. Naime, uz ponešto slobode ovaj bi se libar mogao predstaviti kao roman. Velim mogao, a ne morao jer se opet radi o tekstu koji izmiče uvriježenim klasifikacijama. Za početak, između korica nećete naći ni „f“ od fikcije, unutra su sami fakti, i to oni zamalo konačni, u najdoslovnijem smislu. Knjiga je složena od tri zamašnije cjeline: prva tematizira piščev srčani udar, druga je neka vrsta njegova dnevnika s kraćeg putovanja što ga je poduzeo u društvu odrasloga sina, treća nudi kroniku suočavanja s moždanim udarom supruge i posljedicama koje je on ostavio.
Ako sve pisce, onako ugrubo, možemo podijeliti u dvije skupine, one koji izmišljaju i one koji promišljaju, Mehmedinović definitivno spada u potonju kategoriju. On svojim tekstovima ne imaginira nove, tuđe svjetove, nego od zaborava pokušava sačuvati samo jedan, vlastiti. Dobrih dvadeset godina trudio se svoju osobnost i iskustvo obraniti pred rizicima što ih pretpostavlja američki egzil, odnosno nužda prilagodbe novoj sredini na drugome kraju svijeta, koja će mu, ma koliko se trudio, dovijeka ostati stranom. A onda je shvatio kako postoji još jedna, kudikamo gora prijetnja pamćenju, naime, medicinska.
Semezdinova knjiga nije – ili je to tek na nekoj drugoj ili trećoj razini – libar o bolesti. Prije svega radi se o tekstu koji je zaokupljen pitanjem obrane identiteta koji je dvostruko ugrožen, „geopolitički“ i zdravstveno (ili sudbinski, ako vam je tako draže).
„Uvijek, i na svakom kontinentu, ja sam ugrožena manjina. Za Europljane musliman. Za Azijate Europljanin. Za Amerikance... Nekoliko puta ovdje mi je rečeno – 'Go back to Russia!', a to spada u najblaže identitetsko prekoravanje“, piše Mehmedinović na jednome mjestu. Konačno, ova knjiga i dio svoga naslova duguje meandrima iste muke. Me'med je on sâm, a tako će ga silom prilika, u najboljoj namjeri, bez ikakve ružne primisli, krstiti liječnik koji nije kadar izgovoriti njegovo puno ime i prezime, a mora mu se nekako obraćati.
Sem (kako Mehmedinovića zovu prijatelji) i Uncle Sam u trajnom su konfliktu, ma koliko prigušen on bio, jer pisac već odavna živi u trumpovskoj Americi uskogrudnosti i netolerancije, koju ostatak svijeta tek ovih dana otkriva. Što preostaje čovjeku bez domovine, kojemu ni ovdje ni tamo ne dopuštaju da bude svoj na svome? Tek spoznaja kako je jedini slobodni teritorij koji u životu ima smisla braniti onaj što ga omeđuju granice vlastita doma. A ta borba mora poprimiti obrise očajničkog pothvata ako je neprijatelj kojemu se moraš suprotstaviti unutarnji - nevidljivi raspored ćudljivih molekula kojima se prohtjelo otimati pamćenje.
Semezdin Mehmedinović briljantni je minijaturist, neka vrsta literarne inačice Julija Klovića kojemu su malešni formati bili dovoljni da u njih posreduje dramu freske. Prva knjiga toga autora koju sam pročitao bio je „Sarajevo Blues“ u kojemu je, među ostalim, otisnut i, po mom dubokom uvjerenju, najbolji zapis o ratu, koji ću ovdje, što nije nikakav problem, citirati u cijelosti: „Harune, ulazi u kuću, napolju padaju granate.“
Točno četvrt stoljeća proteklo je od premijere toga libra, a Semezdin i nadalje ostaje dosljedan uvjerenju kako se do cjelovite slike svijeta može doprijeti samo marljivim slaganjem krhotina pamćenja, spajanjem komadića rasutog puzzlea.
„Me'med, crvena bandana i pahuljica“ rahli je roman čija forma kao da sugerira rahlost memorije same, bolno dirljiva knjiga o ljubavi, očinstvu, braku, ali iznad i prije svega libar o pravu na život, barem onaj koji je ostao iza nas, kojega želimo sačuvati pamćenjem, ako već na duljinu našeg zemaljskog trajanja nismo kadri utjecati.
Da zaključim, već na izmaku veljače susreo sam se s djelom koje ima ozbiljne šanse na koncu 2017. ponijeti titulu knjige godine.
Autor: Ivica Ivanišević
Izvor: Slobodna Dalmacija, 25. 2. 2017.