Slavenka Drakulić: Patrijarhat nije umro

Napomena: razgovor je vođen u decembru 2016. godine i pred vama je deo intervjua.

Novi roman „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“ Slavenke Drakulić literarni je hommage toj velikoj ženi čiji je život obilježila bolest, brak s najznačajnijim znanstvenikom 20. stoljeća, depresija. Knjiga stoji u redu s drugim iznimnim ženama koje su obilježile prošlo stoljeće, poput Fride Kalo i Dore Mar, o kojima je autorica također pisala. Slavenka Drakulić (1949) u svojim se publicističkim knjigama uglavnom bavila postkomunizmom i ratom, dok je u književnim djelima okrenuta ženskom tijelu, bolesti i traumi. Kao novinarka objavila je tekstove u prestižnim časopisima i novinama poput The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, The New York Review Of Books, Suddeutsche Zeitung, Internazionale te u lokalnim medijima.

Njezina prva publicistička knjiga „Smrtni grijesi feminizma“ iz 1984. jedan je od prvih priloga feminizmu u Hrvatskoj. Slijede „Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali“, po kojoj je rađena hvaljena predstava u ZKM-u Dine Mustafića, „Balkan Express“, „Cafe Europa“, „Oni ne bi mrava zgazili“, za koju je na Sajmu knjiga u Lajpcigu 2004. dobila Nagradu za europsko razumijevanje, „Tijelo njenog tijela“ i „Basne o komunizmu“.

Objavila je romane „Hologrami straha“, „Mramorna koža“ (koja je nedavno bila proglašena nepoćudnom da bi ušla u lektiru), „Božanska glad“, „Kao da me nema“, „Frida ili o boliׅ“, „Optužena“ i „Dora i Minotaur“. S autoricom smo razgovarali o novom romanu, stanju u medijima i feminističkom odgovoru na duboko problematičnu političku zbilju.

Gospodo Drakulić, nakon Fride Kalo i Dore Mar književno ste obradili lik Mileve Ajnštajn. Njihova nit poveznica svakako je inherentan patrijarhat i bol, kao i veze s kreativnim i inteligentnim muškarcima koji su u nekoj krajnosti i narcisoidni, oprostite ako banalno psihologiziram. Veže ih i nužna, u širem smislu shvaćena – autodestrukcija, ako smijem primijetiti. Što još?

Zanimale su me te tri žene ali i odnos s muškarcima koji se smatraju genijima. Njihovi doživljaji odnosa napisani su iz njihove perspektive. Jer ih taj odnos i društvene okolnosti bitno određuju. Odnos dvoje kreativaca puno je bogatiji i kompleksniji i ne može se svesti na samo jednu dimenziju. Mislim da Frida Kalo nije bila autodestruktivna, bila je snažna i borbena, odupirala se okolnostima i ljudima, išla je protiv struje. Paradoksalno, snagu za to dala joj je – bolest. Niti Milevu Marić nisam tako doživjela. Ona je jednostavno u jednom času iskusila težak udarac, ali reagirala je posve različito od Fride. Ostala je psihički slomljena. Jedino je Dora, čini se, imala nešto autodestruktivno u sebi – ako već psihologiziramo. Samo što je meni bilo važno dramatizirati i njihov život i osvijetliti ga kroz neke važne ili zanimljive trenutke u njihovim životima. Ima još takvih žena odnosno veza, kipari Kamij Klodel i Ogist Roden, pijanistica Klara i kompozitor Robert Šuman ili pjesnici Silvija Plat i Ted Hjuz.

Dokument kojim otvarate roman „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“ je Ajnštajnovo pismo Milevi u kojemu se on razotkriva kao mizogini idiot. Kako je izgledala priprema tog romana? Je li vam od početka bio jasan njezin glas?

Dokument o kojem govorite, pismo s uvjetima koje postavlja Milevi kako bi ostali zajedno nakon jedanaest godina braka i petnaest godina zajedništva, zbilja je strašan. On u detalje propisuje njezine obaveze, od pranja veša do ulaska u sobu i načina na koji mu se obraća. Zanimljivo je da je to pismo izašlo na vidjelo tek 1986, kad su oboje odavno bili mrtvi, i da je izazvalo zgražanje javnosti. Albert Ajnštajn prvi je znanstvenik zvijezda u modemom smislu, uz to i društveno angažiran kao pacifist i antifašist. Znalo se i da je bio sklon ženama, znalo se za njegove brojne veze i Milevinu izuzetnu ljubomoru. Ali ne i da ju je pred kraj njihova braka tako okrutno ponizio.

Međutim, i to pismo treba staviti u kontekst. Ne bih ga željela pravdati, ali brak im je ionako već dvije godine bio pred raspadom. Albert je znao biti nagao i neugodan, danas bi se reklo socijalno neprilagođen, i to mu je često stvaralo neprilike, naročito u mladosti. Ovo je pismo ekstremno, da, ali nije bio više mizogin od muškaraca svog vremena, Mileva je bila kolegica sa studija, poštovao ju je i surađivali su. Gajio je veliko poštovanje za Mariju Kiri. Kad je Milevi napisao to pismo, bio je u vezi s rođakinjom Elsom, kojom se kasnije oženio. Jednostavno rečeno, želio se osloboditi supruge. Budući da se još nije odlučio za razvod, pokušao ju je svesti na kućnu pomoćnicu. Vrijeme u kojem su živjeli i okolnosti davali su mu za pravo. Mileva je bila financijski ovisna o njemu i on je toga posve bio svjestan dok je pisao uvjete. Ipak, smogla je snage i odlučila ga napustiti.

Ipak, roman njeguje i određenu empatiju prema njemu. Iz čega se ona crpi? Albert je, tako izgleda, nju ipak financirao do kraja života, unatoč raznim otporima? Unatoč razvodu, ostala je ovisna o njemu...

On je bio muškarac toga vremena i tako se ponašao. Ne odmah, nego tek kad je došao do položaja i ugleda. Čini se kao da mu je slava godila, iako je koketirao sa skromnošću. Muškarcu koji se u mladosti osjećao izopćenim godila je pažnja, naročito ženska. A s Milevinom sve izraženijom psihičkom bolešću i posvećenošću djeci izgubio je ono najdragocjenije što ih je vezalo, partnerstvo u znanstvenim istraživanjima. U nekim se stvarima pokazao nezrelom osobom, to stoji. Međutim, ponio je svoj dio odgovornosti, barem financijske. Otkad je Mileva 1914. godine, nakon tog fatalnog pisma, odlučila napustiti ga i povesti sa sobom njihova dva sina, on ih je izdržavao. Ponekad uz velike poteškoće. Bilo mu je jasno da ona ne može zarađivati dovoljno za život.



Jeste li čitali dramu „Mileva Ajnštajn“ beogradske dramatičarke Vide Ognjenović? Kako je izgledalo istraživanje života Mileve Ajnštajn, odnosno, što je otpalo u procesu?

U Srbiji je o Milevi napisano nekoliko knjiga koje sam, naravno, pročitala, uključujući i dramu Vide Ognjenović. Najvažnija je biografija koju je napisala Radmila Milentijević. No i u biografijama Alberta, na primjer onoj Voltera Ajzaksona, ima dosta materijala. Pažljivim iščitavanjem dobije se dosta podataka za roman. Kad se radi o povijesnoj ličnosti, obično podaci nisu problem. Jedino što je meni, naročito u slučaju Mileve, u tim biografijama nešto nedostajalo. U biografijama pratite slijed događaja, ali nije uvijek jasno zašto se nešto dogodilo. Mene je baš to zanimalo. Zašto se Mileva prestala baviti znanošću? Zanimao me njezin unutrašnji svijet. I tako je nastala Mileva kao literarni lik.

Depresija i melankolija, kako Mileva kaže „tuberkuloza duše“, progradirale su kod nje, ne samo zbog njihova razvoda, psihičke bolesti sina, nego i zbog toga što su na određeni način „žrtvovali“ kćer ostavivši je u Novom Sadu. Postoji li feministički „antibiotik“ za ova nerijetko društveno uvjetovana stanja, a u konačnici, i opravdanja?

Postoji, naravno. Žene su gotovo svugdje u prošlom stoljeću izborile jednakopravnost u mnogim područjima života. Ali osnova ravnopravnosti jest financijska neovisnost. Bez toga je nemoguće donijeti neke odluke i ostvariti ih. Ne znači da sve žene moraju raditi, ali ako i ostaju kod kuće i ovisne su o muškarcu, to mora biti njihova odluka.

Kontekst suvremene hrvatske književnosti ne čini se najprimjerenijim okvirom za žensko autorstvo, vode ga i nerijetko su nagrađivani upravo muški autori, unatoč raznolikosti i raznovrsnosti diskurzivnog polja suvremene hrvatske ženske književnosti. Kako to objašnjavate?

Mislim da, usprkos svemu što ste naveli, kod nas žene puno pišu. Ima mnoštvo mladih autorica od kojih su neke jako zanimljive. Baš mi se čini da se jako osjeća njihovo prisustvo – dok samo prije, recimo, dvadeset godina to uopće nije bio slučaj. Kontekst možda tome ne pogoduje, pritom ne mislim samo na novi-stari patrijarhat i konzervativnu „duhovnu obnovu“ koja je upravo na djelu. Prvenstveno imam na umu financijske razloge: izdavaštvo je u krizi i od pisanja se ne može živjeti. Nije tako samo kod nas, ali to nije nimalo utješno. Zato je divno da pišu, bez obzira na nagrade.

Uopćeno govoriti o feminizmu je u najmanju ruku nepismeno. Ipak, koji feminizam vama najviše pripada? Vaš spisateljski identitet i privatni je obojen upravo feminizmom.

Na drugima je da govore o identitetu pisca i čime je sve obojen. Ja pišem iz ženske perspektive i o posebno ženskim iskustvima, ne zato što mislim da tako treba, nego zato što različito iskustvo života naprosto postoji i nametnulo mi se kao tema. Da, ima veze da li se rodiš kao muško ili žensko. Uopće ne mislim samo na neravnopravnost nego na, recimo, tjelesna iskusna i doživljaj tijela. Uzmite na primjer majčinstvo, trudnoću i dojenje. Ali ne samo to, jer nisu sve žene majke. Različiti smo i zbog toga što različito doživljavamo svijet. Što ne bi smjelo biti opravdanje za neravnopravnost.

Autor: Srđan Sandić
Izvor: Globus, 9. decembar 2016.
Foto: Roko Crnić