Slavenka Drakulić: Priča o ženi tragične sudbine

Slavenka Drakulić, jedna od najprevođenijih hrvatskih književnica i publicistkinja, objavila je roman o još jednoj markantnoj, talentiranoj i nesretnoj ženi – „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“. Radi se o široj svjetskoj javnosti prilično nepoznatoj ženi, a uzroke njezine „neotkrivenosti“ autorica uvelike pripisuje njezinom balkanskom podrijetlu. Mileva Ajnštajn, rođena u bogatoj vojvođanskoj obitelji Marić, bila je predodređena za najveće znanstvene dosege, no genijalna matematičarka, prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Cirihu, nije ostvarila svoja i roditeljska očekivanja. Zašto? Što ju je u tome spriječilo? Što ju je slomilo? Pitanja su na koja pokušava odgovoriti spisateljica, oslikavajući psihičku i fizičku krhkost ove žene u suptilnoj prozi fikcionaliziranih biografskih činjenica.



U romanu Slavenke Drakulić iz posvemašnje tuge izranja literarna Mileva, opipljiva, stvarna, puna života, ali i tuge, melankolije i ljubavi. Slavenkina Mileva, osim uživanja u dobroj prozi, čitateljima će ukazati i na stvarnu Milevu, prvu suprugu genijalnog fizičara Alberta Ajnštajna, majku njegovo troje djece, njegovu kolegicu i vjernu suradnicu o čijim se znanstvenim udjelima u njegovim uspjesima vode polemike.

Što Vas je navelo da pišete o Milevi Ajnštajn? Kako Vam je ona došla pod spisateljski radar?

Moram priznati da mi Mileva Marić nije bila ni prva ni jedina zanimljiva žena o kojoj sam razmišljala kao o novoj junakinji. Prva mi je na umu bila kiparica Kamij Klodel (rođena 1864), učenica čuvenog Ogista Rodena. Neizmjerno talentirana i mlada, zaljubila se u učitelja i... završila u ludnici. Ali htjela sam izaći iz područja umjetnosti.

I još nešto što me se dojmilo u vezi sa Milevom: kad bih tu i tamo spomenula njezino ime ljudima koji bi trebali znati za nju, ispostavilo se da nisu nikada čuli da je Ajnštajn imao prvu ženu, da je studirala fiziku, da su imali djecu... O njoj se jako malo zna, pogotovo izvan Srbije. Ali u zadnje vrijeme, rekla bih gotovo istovremeno, pojavilo se nekoliko knjiga, u Njemačkoj i u SAD.

Ona je nesumnjivo bila utjecajna žena, zanimljive, ali tragične sudbine. Činjenicu da je valjda jedna od posljednjih neotkrivenih talentiranih žena koje ipak nisu uspjele, vjerojatno treba zahvaliti tome da je podrijetlom s Balkana.

Koliko ste i kako istraživali njezin život? Na kojoj ste literaturi bazirali istraživanje? Jeste li putovali u Novi Sad, Bern, Berlin, Cirih...? Jeste li uspjeli doći u kontakt s (pra)unucima Mileve i Alberta?

Ovo što ste sada rekli zvuči kao da sam pisala njezinu biografiju, i to prvu! Ne, nije mi palo na pamet putovati u sva ta mjesta. Doduše u nekima sam bila, ali ne po literarnom poslu. Niti sam tragala za potomcima, prijateljima i slično.

Albert Ajnštajn je povijesna ličnost i o njemu postoji cijela biblioteka knjiga, biografija, prepiski, rukopisa, njegovih djela – dakle, najraznovrsnije dokumentacije. U mnogo njih spominje se i Mileva, manje ili više detaljno. Postoje zatim i njezine biografije, ljubavna pisma, pisma prijateljici. Zatim, tu su i knjige i filmovi koji polemiziraju s tezom da je Albert izmislio teoriju relativiteta i pokušavaju dokazati da je ta teorija bila Milevino djelo, ili barem da je imala ogromnog udjela u radu na teoriji. Dakle, dovoljno da biste mogli stvoriti prilično preciznu sliku o njezinom životu.

Kad pišete o osobi poput Mileve, već imate puno materijala, imate biografiju. Netko je napravio ogroman posao jer u biografijama morate puno toga napisati, obuhvatiti sve događaje u životu osobe. Mene su zanimali samo neki događaji, pogotovo razlozi njezinog ponašanja: zašto je ostavila Alberta? Zašto se odrekla znanosti? Koju je cijenu platila zbog takvih odluka?

Biografije ne daju nužno dogovore na ključna pitanja, one pokazuju kako se nešto dogodilo, ne uvijek i zašto. Ne tvrdim niti da je moj roman dao odgovore. No pokušala sam razviti psihološku sliku, njezin način razmišljanja i osjećaja svijeta koja nam, uz pomoć literarne Mileve, možda daje bolji uvid u stvarnu Milevu.

Kako ste uspjeli ući u njen lik i izmaštati velik dio knjige, oživjeti njenu beskrajnu tugu?

Vjerujem da su pisci u istom položaju kao i glumci. Da bi glumili neku osobu, moraju joj ući pod kožu. Tehnika je slična. Treba se identificirati s njom, zapravo postati ona – barem privremeno. Vjerujem da će se to isto dogoditi čitateljicama. Nije to teško, svaka žena, koja se nađe u dilemi oko posla i djece, poznaje to iskustvo. Pa zatim, pomislite na utjecaj njegove majke koja nije voljela Milevu i stalno je govorila Albertu protiv nje, na jedno dijete koje je umrlo i drugo jako boležljivo, na siromaštvo koje su zajedno iskusili, na fizički napor i njezin hendikep... Ima toga dosta da bi čitateljice u njezinoj situaciji prepoznale djeliće svog iskustva.

Koliko je bitno u ovom, moglo bi se reći, žanru romansiranih biografija, naoružati se činjenicama, a koliko „ući u glavu“ junakinje. Što daje veću autentičnost Milevi?

Ja ne bih svoje romane nazvala romansiranim biografijama. Da, postoji biografski okvir, činjenice kojih se morate pridržavati ako pišete o određenoj osobi. Ali kad pišem roman, u poziciji sam odabrati samo neke momente i događaje. Nemam obavezu pratiti lik od početka do kraja. Dramatiziram samo situacije koje mi se na neki način čine važnima. Zadane koordinate nečije biografije zapravo mi olakšavaju pisanje.

Nakon Fride Kalo i Dore Mar, čini se da imate stvaralačku slabost prema ženama koje su, iako talentirane poput svojih partnera, vlastite karijere potpuno zapostavile zbog svojih veza. Kako to komentirate?

Zanima me utjecaj okolnosti na te žene, ali i njihov karakter, kao i priroda veze s partnerima. Moram reći da su sve tri talentirane, ali i vrlo različite: Frida se bori, Dora se postepeno predaje, a Mileva je, nakon što je ostavila prvo dijete kod roditelja, doživjela ozbiljan psihički slom od kojeg se nikada nije oporavila. Dakle, željela sam obuhvatiti kompleksnost njihovih situacija. I zbog toga ne mogu reći da su zapostavile vlastite karijere samo zbog muškaraca. Bilo je tu mnogo više razloga: nesigurnost u vlastiti talent i identitet, ozbiljna bolest, djeca. Frida Kalo ni u jednom trenutku nije odustala od slikanja, suprug Dijego Rivera ju je podržavao. Jedino što nije baš bio uvjeren da se radi o velikom slikarstvu – no to Fridu nije zbunjivalo. Slikanje joj je bilo previše važno, gotovo poput pojasa za spašavanje u njezinoj situaciji. Znala je mjesecima biti vezana za krevet.

Je li utjecaj patrijarhata toliko poguban za cjelovitu realizaciju žene, kako u slučaju Mileve Marić tada, tako i danas? Koliko smo daleko odmakle po pitanju emancipacije i jesmo li trenutno u regresiji?

Ne bismo nikako smjeli poistovjetiti sadašnju situaciju žena s onom s početka 20. stoljeća. To bi značilo da zanemarujemo borbu žena za ravnopravnost. U Milevino doba žene nisu smjele studirati, odnosno na njemačkom govornom području mogle su studirati samo u Švicarskoj. Zato je njezin otac i odlučio da će Mileva studirati u Cirihu. O rastavi nije bilo ni govora, isto tako o vlasništvu ili pravu glasa.

Danas su žene formalno ravnopravne i to jest veliko postignuće, s time da je u vrijeme socijalizma zakon donio ravnopravnost kao dio ideologije. Nažalost, budući da žene rađaju, država ih ne može ostaviti na miru. Tako da je promjena zakona i reduciranje prava uvijek moguće, naročito pod utjecajem nacionalizma i Katoličke crkve.

Pogledajte samo Poljsku – jedan od prvih zakona donesenih nakon pada komunizma bila je zabrana pobačaja, osim u nekim slučajevima. Nedavno su ga pokušali potpuno zabraniti, ali je otpor bio prejak. Pitam se hoće li kod nas biti otpora kad krene prijedlog promjene zakona.

Čini se da je Mileva uspjela nadići barijeru fizičkog hendikepa, pa i šikaniranja vezana uz njega, da je prevladala i „spolno ograničenje“ i uspjela postati jednom od pet europskih studentica fizike, no nije mogla nadvladati traumu majčinstva (i dužnost obiteljskog žrtvovanja). To ju je diskvalificiralo da se znanstveno afirmira. Zašto Alberta roditeljske tragedije nisu više pogađale? Odnosno, zašto se muškarci u takvim situacijama uglavnom mogu fokusirati na karijeru, a žene ne?

Iza takvog ponašanja većine muškaraca su tisuće godina patrijarhata. Ako je muškarčeva dužnost bila da se brine za obitelj, za njihovo izdržavanje – zar je onda čudno da im je karijera bila toliko važna? Nije. Čudnije je da se to nastavlja čak i kad je za žene normalno da rade izvan kuće, da imaju karijeru. Pa se recimo žena mora boriti za podjelu poslova u domaćinstvu, podjelu brige za dijete i slično. Njegov posao ispada ipak nekako važniji. Duboki su korijeni takvog shvaćanja, a promjene su spore. Štoviše, uvijek postoji mogućnost promjene zakona na štetu žena.

Znam da Vam namjera nije bila revidirati znanstvene zasluge, no koliki je doprinos Mileve Marić u nastanku teorije relativiteta?

Na to je nemoguće odgovoriti zato što je to inače teško izmjeriti. U Milevinom slučaju stvar se komplicira jer nema dokumenata koji bi govorili njoj u prilog. Ne postoji original znanstvenih tekstova koji su objavljeni u Analima fizike 1905. Nema Milevinih bilježaka niti izračuna na tu temu. Nemamo nikakvih spoznaja da se ona bavila znanošću kasnije, neovisno od njega. Da je bilo tako, vjerojatno bi ipak nešto ostalo.

Postoji, naravno, i teorija zavjere. Međutim, na temelju dostupnih dokumenata, nemoguće je donijeti zaključak. Svakako, sigurno je da su jako blisko surađivali, pogotovo do 1905. kada je rođeno njihovo drugo dijete, sin Hans Albert. Posve je vjerojatno da su njezine ideje znatno utjecale na Alberta. Čak je postojao svjedok da je jedan tekst bio potpisan s Ajnštajn-Marić, ali to se svjedočanstvo smatra nepouzdanim.

Šteta da nema dokumenata koji bi potkrijepili njezin utjecaj. Ni Radmila Milentijević u svojoj ozbiljnoj biografiji Mileve ne donosi nikakav definitivan zaključak.

Autor: Sandra Sabovljev
Izvor: Novi list, 2016.