Roman „
Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“ treći je u nizu biografskih romana o slavnim ženama u sjeni koje je napisala
Slavenka Drakulić. Godine 2012. veliki hit Slavenke Drakulić bila je „Frida ili o boli“ o velikoj meksičkoj slikarici
Fridi Kalo. Godine 2015. u biografskoj knjizi „Dora i Minotaur“ Slavenka Drakulić opisala je sudbinu fotografkinje Dore Mar pored genijalnog Pikasa.
Treća knjiga „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“ donosi sudbinu Mileve Ajnštajn, rođene Marić, djevojke iz bogate vojvođanske obitelji koja potkraj 19. stoljeća, kao jedna od pet djevojaka u generaciji, upisuje politehnički fakultet u Cirihu, gdje susreće mladog Alberta Ajnštajna. Započinje slijed nesretnih događaja iz kojih nije mogla izaći kao pobjednica. Razgovor je vođen 2016. godine.
Kako se biografija „Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“ pridružila biografijama „Frida ili o boli“ i „Dora i Minotaur“? Zašto ste izabrali baš sudbinu Mileve Ajnštajn i o kojim ste još sudbinama žena u sjeni razmišljali?
Gledala sam da sve tri junakinje ne budu umjetnice. Iz tog je razloga otpala na primjer Kamij Klodel, kao i
Klara Šuman ili neka suvremenija ličnost. Mileva Marić dolazi iz znanosti, dakle područja sasvim različitog od umjetnosti. Uz to, o njoj se zna puno manje nego što bi čovjek očekivao, s obzirom na to da je bila supruga možda najpoznatijeg znanstvenika na svijetu.
Meni se čini da se o njoj u svijetu manje zna i piše zato jer je porijeklom sa Balkana, iako su u Srbiji jako ponosni na nju. Nije mi bila ključna samo žena nego i njezin odnos s muškarcem-genijem. Zanima me kako dvoje ljudi koji se bave istim područjem žive zajedno, tko prevlada i zašto.
Milevina sudbina, pokazalo se, tipična je sudbina žene na prijelazu stoljeća. Ona je pokušala postati znanstvenicom, uz podršku oca gotovo je uspjela. Došla je do diplome na politehničkom fakultetu, čak je i položila pismeni dio diplomskog ispita. Daleko je dogurala, no dalje nije mogla. Koliko su za to krive okolnosti, na primjer profesori koji nisu bili skloni jednoj od pet studentica koje su uopće ikada upisale taj fakultet? Koliko njezina obeshrabrenost zbog toga jer ju je Albertova majka mrzila? Zanimala su me baš ta pitanja.
Kako ste istraživali život Mileve Ajnštajn? Jesu li zahtjevna istraživanja sudbina junakinja o kojima pišete? Koliko dugo proživljavate njihove priče prije nego što ih napišete?
Žene o kojima pišem su povijesne osobe, čak jako slavne poput slikarice Fride Kalo. O njima, a i o njihovim partnerima, napisane su brojne biografije. Dakle, dokumentarnog „materijala“ ima dosta. Pažljivo iščitavanje toga uzima dosta vremena, ali to ne bih nazvala zahtjevnim istraživanjem jer vas vuče znatiželja i želja da saznate još više detalja iz stvarnoga života.
Na koncu istraživanja javlja mi se jedan osjećaj praznine. Kao da o toj osobi znam sve, a ipak mi nedostaju njezine misli i osjećaji. To je polazna točka za literarizaciju, trenutak kada stvarna osoba postane literarna junakinja. Naravno da se pridržavam faktografije, samo je dopunjavam nazovimo to psihološkim portretom. Ipak treba imati na umu da je riječ o romanima.
Živite u Švedskoj i povremeno dolazite u Hrvatsku. Je li Švedska obećana zemlja kad su posrijedi ljudska prava? Kojim se temama danas bave osviještene Šveđanke? Na kojim područjima Šveđani danas poboljšavaju kvalitetu života?
Moja je situacija zapravo obrnuta: živim u Istri, a povremeno i u Švedskoj. Bojim se da nije pravedno uspoređivati Hrvatsku i Švedsku ni u jednom segmentu, pa ni onom ljudskih prava. To je uređena, bogata kapitalistička zemlja u kojoj postoji visoka demokratska svijest i svijest o emancipaciji žena. Naravno da je u takvoj zemlji lakše živjeti. No i tamo bi vam žene rekle da nisu ravnopravne i bile bi u pravu.
Zašto? Zato jer, na primjer, za isti posao nisu jednako plaćene. S druge strane, nedavno je buknula polemika. Ministar privrede je predložio veći broj žena u upravnim odborima velikih državnih poduzeća. Na to su se neke eminentne žene pobunile, ne želeći biti na takvom položaju samo zbog svoga roda. No i u Švedskoj se osjeća pad standarda i kvalitete socijalnih usluga. Problem postaju i velika davanja za izbjeglice kojih je zemlja primila najviše u Europi u odnosu na broj stanovnika.
Kako ocjenjujete aktivizam današnjih mladih žena u Hrvatskoj? Iako je patrijarhalni i konzervativni obrazac dominantan u mainstream medijima u Hrvatskoj, alternativna scena organizira prosvjede protiv nasilja nad ženama, sve je više radionica zdrave hrane, savjetodavnih predavanja i rekreacije namijenjene ženama. Primjećuju li se ipak pozitivni pomaci?
Pitanje je u odnosu na što ocjenjujemo. U odnosu na prošli politički sistem? Što se zakonske ravnopravnosti tiče, još vrijede stari socijalistički zakoni, i dobro je dok je tako. Međutim, već se osjeća pritisak Katoličke crkve za promjenom zakona o pobačaju, koji će s ovakvom vladom bez sumnje uskoro doći na red. Alternativna scena je za pohvalu, ali ipak se bojim da kod njih prevladava svijest da su ženska prava zauvijek ostvarena. To je posve pogrešan dojam, ženska su prava uvijek u opasnosti da ih država oduzme.
„Mileva Ajnštajn: Teorija tuge“ treća je Vaša knjiga u manje od pet godina. Slijedi li odmor ili ste već počeli pripremati sljedeću?
Svaki pisac ili spisateljica ima negdje u ladici barem jedan započeti rukopis. Jer zapravo nikada ne prestajete pisati. Zvuči banalno, ali pisanje je način života.
Autor: Sandra Pocrnić Mlakar
Izvor:
NajboljeKnjige.com