U aprilu 2024. godine autorka bestselera
Sofi Kinsela saopštila je javnosti da je na lečenju, nakon što joj je u novembru 2022. godine dijagnostikovan tumor na mozgu. Nedavno je objavljena njena najnovija knjiga „
Kako to izgleda?“, za koju kaže: „Iako je reč o fikciji, ovo je moje najautobiografskije delo do sada. Ivina priča je zapravo moja.“ U razgovoru povodom objavljivanja romana Sofi i njen suprug Henri podelili su svoja razmišljanja o temama koje su u srži ove dirljive priče. Zahvaljujemo Sofi i Henriju što su otvoreno govorili o svemu, čime su dali značajan doprinos podizanju svesti o posledicama tumora na mozgu i pružili podršku svima koji se suočavaju sa sličnim izazovima.

Danas se sve češće govori o tome koliko deljenje ličnih iskustava sa bolešću može doneti olakšanje. Da li je to bio slučaj dok ste pisali o Iv?
Pisanje o mojoj dijagnozi bilo je, bez sumnje, veoma korisno, ali nipošto jednostavno. Prošlo je dosta vremena pre nego što sam bila spremna da otvoreno govorim o svom stanju, jer sam želela da budem sigurna da se moja porodica – posebno naših petoro dece – u potpunosti prilagodila novonastaloj životnoj situaciji. Kada sam odlučila da pišem o svom glioblastomu, znala sam da to neće biti memoari – to jednostavno nisam ja. Mnogo bolje se izražavam kroz fikciju. Zato sam svoje iskustvo pretočila u izmišljenu priču, u kojoj su sve ključne činjenice zasnovane na mom životu, dok su detalji izmenjeni kako bih sebi omogućila kreativnu slobodu pri građenju narativa.
Roman „Kako to izgleda?“ vodi čitaoca kroz čitavu lavinu emocija koje će prepoznati svako ko se suočava s dijagnozom tumora na mozgu. Iako u velikoj meri govori o tuzi, istovremeno je prožet komičnim i radosnim trenucima. Da li je Vaša dijagnoza učinila ove aspekte života izraženijim?
U svemu pokušavam da pronađem nešto smešno – pretpostavljam da je to moj način da se nosim s teškim trebucima. Kada sam odlazila na operaciju, rekla sam svom hirurgu, divnom profesoru Endrjuu Makevoju: „Imate prilično luksuzan spa-centar ovde!“, na šta se on nasmejao. Čini mi se da se sada češće smejem i više cenim ironiju svakodnevice, ali sam istovremeno i osetljivija. Emocije su mi uvek tik ispod površine.
Razgovori s najbližima, a naročito s decom, znaju da budu veoma teški. Dugo ste detalje svoje dijagnoze krili od najmlađe dece. Kako ste doneli odluku da im sve saopštite i kako su oni to podneli?
Imamo petoro dece, uzrasta od 12 do 28 godina. Kada mi je u novembru 2022. godine postavljena dijagnoza, suprug Henri je odmah troje najstarije dece upoznao sa situacijom, ali mlađima nismo želeli ništa da kažemo dok ne počne školski raspust i dok ne budemo svi na okupu – kako bismo zajedno, kao porodica, mogli da se s tim izborimo. Konsultovali smo se s jednim savetnikom o tome kako da im prenesemo informaciju o mom glioblastomu. Bili su zaista neverovatni – sve se odvilo gotovo identično kao što sam opisala u knjizi.
Dirnula nas je trenutak kada Iv shvata da joj je potrebna pomoć. Kako ste se Vi i Henri zajedno s tim nosili?
Mislim da se sve desilo spontano. Olakšavajuća okolnost bila je to što mi je Henri poslednjih nekoliko godina pomagao u karijeri i uvek je bio veoma posvećen deci. U ranoj fazi moje bolesti nisam bila u stanju da brinem o sebi, tako da, iskreno, nismo imali mnogo izbora.
Zaista nas je dirnuo i deo sa listama poslednjih želja i životu po principu „normal plus“. Možete li da podelite sa čitaocima neke od svojih „normal plus“ odluka koje ste doneli nakon dijagnoze?
Svakog dana izdvojimo malo vremena da razmislimo o onome što smo radili i šta nam se dogodilo – što mi izuzetno pomaže, jer mi je pamćenje oslabljeno, pa su mi neophodni stalni podsetnici. Svake večeri, pre spavanja, rezimiramo dan i nabrajamo sve što je bilo lepo: lepa šetnja sa divnim pogledom, ukusna večera, i slično.
Da li imate savet za one koji se suočavaju sa sličnom dijagnozom?
Biće vam potrebno neko vreme – početni šok nakon postavljanja dijagnoze zaista je ogroman. Ipak, važno je napraviti korak unazad i usmeriti pažnju na ono što je u datom trenutku lepo u vašem životu, umesto da se opterećujete onim što bi moglo biti ili što je moglo biti. Ako sija sunce, iskoristite priliku i izađite napolju – to može mnogo da znači.
I jedno pitanje za Vas, Henri – koji je bio Vaš najveći izazov što se tiče pružanja podrške Sofi nakon dijagnoze?
Neizvesnost je najteži deo. Neprestano su prisutni i nada i strah. Jedini način da se to prevaziđe jeste živeti u sadašnjem trenutku (što je, naravno, lako reći, a mnogo teže učiniti). Često se smejemo – a to je najbolji melem za dušu.
Izvor: braintumoursupport.co.uk
Prevod: Kristijan Vekonj