Laguna - Bukmarker - Tajne pisaca: Ante Tomić - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Tajne pisaca: Ante Tomić

Ništa nas ne smije iznenaditi“ Anta Tomića je kultni roman po kojem je nastao poznati film „Karaula“ Rajka Grlića, a autor se prisetio kako je izgledala saradnja sa rediteljem na pisanju scenarija.



Pisali smo kraj filma. Zapravo, četvrtu verziju kraja. Ili možda petu? Jutro je bilo, u Rajkovoj kuhinji, on je šetao oko stola vireći mi preko ramena kako napredujem, kada je došla Ana, njegova supruga. Donijela je još tople štrukle za marendu, no ja sam kazao da ću prvo završiti, a onda jesti. Samo sam u jednom trenutku, u sceni kada glavna junakinja pogine u autobusu punom vojnika, podigao pogled s kompjutora i upitao...

„A koliko vojnika da ubijem?“

„Fve!“ kazao je odrješito redatelj žvaćući štrukle, „Fve ih pobij!“

Uhvatio me smijeh. Bilo je to već pri samom kraju naše umalo dvogodišnje suradnje. Već sam vidio koliko će mi nedostajati kada sve bude gotovo. Premda nije tako počelo. Štoviše, ušao sam nevoljko u taj posao, jer me scenariji osobito ne zanimaju. Za novine danas napišeš, sutra izađe, a preksutra se više i ne sjećaš teksta. Film je prevelika zajebancija, ako mene pitate, u kojoj ovisiš o puno ljudi, od kojih ti se baš svi i ne moraju sviđati. Nekome se može svidjeti ta vreva, no ja se osjećam nesigurno u njoj. Zato su mi drage novine i knjige, tamo sam ja jedini i gazda i sluga, sam sebi odgovoran i za uspjeh i za neuspjeh napisanog.

Kako sam se onda uopće prihvatio posla na „Karauli“? Nekoliko je razloga. Rajko Grlić bio je moj mladenački idol čije sam filmove silno volio. I sad taj Grlić, Rajko Grlić, želio bi ekranizirati moj roman. Uau! Ali to opet nije dostatno da me motivira da sedam ili osam puta, ne pamtim više koliko je verzija scenarija bilo, pišem jednu jedinu priču. Kako je to Rajko dobio od mene, časti mi, ne bih vam znao kazati. Vještina je zapanjujuća, posebno kada imate zakletog neradnika kao što sam ja. Rajko ima divnu blagost i smirenost u pristupu. Dvije godine je radio s Antom Tomićem i nije ga nijednom poslao u materinu. Sve svoje suradnike dosad ja sam uspio natjerati da makar na trenutak razmisle o samoubojstvu. Njega ne. Naposljetku sam mu dao više nego sam i mislio da mu mogu dati. Izvukao je nevjerojatne rečenice iz moga uma i srca. Ostarit ću, neću znati kako je to Rajku Grliću uspjelo dobiti od jednog pisca s ograničenim brojem trikova, koje je čitava naša književna kritika već odavno provalila.



Jedna je od Grlićevih tajni, shvatio sam, da vas pusti da radite ono što najbolje umijete. Mi smo tako pisali scenarij, ruku za rukom, sedam ili osam puta u dvije godine. Napisali bismo verziju pa je pustili da odleži neko vrijeme i razmišljali o tome što bi valjalo mijenjati. Na crnom lakiranom stolu u njegovoj radnoj sobi, gdje smo obično radili, zamišljeno sam vrtio figuricu čamca zaobljenog dna i pisao, pisao, pisao... Luđačke količine dijaloga. Bacao sam ih bez imalo žaljenja i na njihovom mjestu krojio nove. Rečenice su mi susretljivo dolazile.

Puno sam naučio na tome putovanju, čak i ponešto što nisam želio. O dramaturgiji, recimo. Mislim da sam danas kadar puno vještije razvijati priču, spretnije žongliram likovima i motivima nego prije „Karaule“. Scenarij koji smo zajedno pisali sada je još samo u sjećanju ostao po nekoj knjizi koju sam ja davno napisao. Naša priča dobila je vlastiti život i pravo da s njim učini što god hoće. Rajko je poželio drugi kraj. Složili smo ga i napisali u dva dana. Cjenkali smo se, istina, neko vrijeme oko broja vojnika koji će poginuti u autobusu, jer ja nisam krvožedan tip. Naposljetku sam iz njegovih kandži uspio izvući jednoga, na čemu će mi njegovi roditelji vjerojatno biti vrlo zahvalni.

Napokon je počelo snimanje našeg filma. Hotel uz Ohridsko jezero najednom se napunio nepoznatim ljudima s različitih strana, svi su bili jako zaposleni, a ja sam bio višak. Dosađivao sam se nekoliko dana među njima, bjesneći što ih je Rajko sve natjerao da mi se obraćaju sa Pisac, pa sam napokon pobjegao. „Karaula“ je za mene bila svršena. Bilo joj je i vrijeme. Kao novinar koji već preksutra zaboravi što je danas pisao, jedva sam izdržao sve te godine.

Autor: Ante Tomić
Izvor: časopis Bukmarker, br. 34


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
radno vreme delfi knjižara za vreme praznika 11 novembra 2024  laguna knjige Radno vreme Delfi knjižara za vreme praznika 11. novembra 2024.
08.11.2024.
Tokom državnog praznika – Dan primirja u Prvom svetskom ratu – Delfi knjižare rade po neizmenjenom radnom vremenu. Kada je reč o onlajn porudžbinama – kurirska služba u ponedeljak 11. novembra neće...
više
dragan velikić navika guši svaku pobunu laguna knjige Dragan Velikić: Navika guši svaku pobunu
08.11.2024.
„Pisac obično od fikcije stvara stvarnost. U ovom slučaju pisac od stvarnosti stvara fikciju“, rekao je na promociji nove knjige dvostrukog dobitnika Ninove nagrade Dragana Velikića istoričar ume...
više
ana atanasković trudim se da pamtim ono što je plemenito laguna knjige Ana Atanasković: Trudim se da pamtim ono što je plemenito
08.11.2024.
Ana Atanasković, spisateljica iza koje stoje romani koji se čitaju u dahu, ponosna Kruševljanka koja je zaljubljena u Beograd i u istoriju svog naroda, otkriva tajne svog najnovijeg romana „Zmajeva že...
više
uzbudljiv psihološki triler sve što nikad nismo izgovorili sloun harlou u prodaji od 12 novembra laguna knjige Uzbudljiv psihološki triler: „Sve što nikad nismo izgovorili“ Sloun Harlou u prodaji od 12. novembra
08.11.2024.
Triler koji će vas držati u neizvesnosti sve do poslednje stranice, „Sve što nikad nismo izgovorili“ Sloun Harlou, mračna je ljubavna priča s mnoštvom obrta i napetosti. Iako su prošli meseci ...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.