Njene knjige su u vrhu bestseler lista, ovdašnja, i ne samo ovdašnja, čitalačka publika s velikim interesovanjem prati njene romane, zbirke, nastupe u javnosti, blog...
Beskompromisna i otvorena,
Vedrana Rudan ne libi se da piše i govori o bilo kojoj temi: od takozvanih ženskih tajni, i muško-ženskih, preko gorućih političkih, pa nadalje.
Jedna od ključnih odlika njene reči je i specifična duhovitost, ponekad ističe da voli da dođe u Beograd, a u razgovoru za Nin govori o staroj knjizi u novom ruhu koja upravo izlazi iz štampe, situaciji u Hrvatskoj i u Srbiji, u Gazi takođe, političkoj (ne)korektnosti, Danu žena, svom pisanju...
Ovih dana u knjižarama će se pojaviti reizdanje Vaše knjige „Crnci u Firenci“ (Laguna), gde je u glavnoj ulozi postojeća, obeshrabrujuća realnost, a koja je i nakon dvadesetak godina vrlo aktuelna?
San svakog pisca je da mu knjiga bude za sva vremena, jer je samo vrijeme sudac koji bez greške određuje vrijednost nekog umjetničkog djela. U tom kontekstu nitko sretniji od mene. Ali… postoji i drugi kontekst. Pisala sam o zastrašujućem životu u Hrvatskoj, o mladom paru koji ne može preživjeti, glavna je junakinja trudna, rodit će blizance, može li gore? U priči je i otac „heroj“ Domovinskog rata, tako mi ovdje zovemo naše međusobno klanje, on je lud zbog svega što je proživio, tu je i mladi muškarac koji se vratio iz Amerike zgrožen zemljom iz snova, pa baka koja želi vidjeti Firencu… Možda su ipak glavni likovi dvojica fetusa od kojih je jedan Srbin a drugi Hrvat, koji se međusobno mlate u plodovoj vodi. Knjiga je luda jer su i junaci potpuno ludi, a ludi su jer žive u stravi i užasu koji se službeno zovu Republika Hrvatska.
Sudeći po popularnosti kod čitalaca, recimo u regionu, to i nije kuriozitet Hrvatske. No nije li knjiga objavljena i u Italiji?
Da, i u Poljskoj. U kazalištu u Krakovu igrala je uspješna predstava, pokupila je mnoge nagrade. Ima jedna zanimljiva anegdota vezana za tu knjigu. Studentica, koja je u Trstu studirala kroatistiku, predložila je svom profesoru da joj bude inspiracija za diplomski rad. Siroti čovjek je pristao iako knjigu nije pročitao. Nakon nekoliko mjeseci nazvao je djevojku i zgrožen mojim vokabularom tražio od cure da odustane. Nije odustala. Kad u Italiji polažete diplomski ispit, njemu imaju pravo prisustvovati roditelji studenta. U ovom slučaju je fakultet dozvolio i meni da budem tamo, a nekolicina profesora je također izrazila želju da upozna „tu ludu žensku“. Nažalost, razboljela sam se pa su prisutni bili jako razočarani što nisu uživo vidjeli „vješticu“. Mislim da su „Crnci“ jedna od mojih žešćih knjiga.
Hoćete da kažete da danas ne pišete žestoko?
Pre dvadeset godina zaista sam vjerovala da je onakva Hrvatska opaka bolest s kojom ćemo mi građani moći nekako izaći na kraj. Danas to što se zove Hrvatska doživljavam kao rak koji nas izjeda na rate i koga sigurno neće ubiti nijedna kemoterapija. Zato iz nje mladi ljudi bježe onako kako bježiš od najgoreg neprijatelja.
Nameće se pitanje kako i zašto smo došli dotle da živimo na tlu i u vremenu u kome nema mesta ni budućnosti za tzv. običnog čoveka.
Mi smo došli? Mi, mali ljudi? Nismo mi došli, privelo nas. Prodali su nam priču o demokraciji, izborima, nisu nam rekli da ćemo na listama moći birati između zla i goreg zla. Tješimo se, nije ovako samo kod nas i vas, čitav svijet je pakao u kome gore mali ljudi, a revolucija je nemoguća. Oni imaju sve – lovu, oružje, zloću i potrebu da kradu dovijeka, mi nemamo ništa. Možemo pobjeći sa jednog mjesta, milijuni bježe iz svog pakla, a onda ipak završe u drugom. Kad pročitam na portalima kako žive strani radnici u Hrvatskoj, pitam se jesu li zaista o tome sanjali dok su bježali iz svojih zemalja. Njih dvadeset spava u jednoj sobi, u sobi ni stola ni stolice, plaću će možda dobiti, a možda i neće… Ne vidim svjetlo na kraju tunela.
Dolazite li u Beograd za Osmi mart?
Da. Baš na Osmi mart promovirat ću „Crnce“ u 18 sati u Velikoj sali SKC-a. Beskrajno se radujem. Već dugo se nisam srela sa svojim čitateljicama, možda će naletjeti i neki čitatelj. I taj Osmi mart. Žene moje generacije nadale su se da će doći vrijeme kad ga nećemo „slaviti“, žene će biti jednako vrijedne kao i muškarci. Nažalost, mi još uvijek imamo svoj dan koji neke od nas mogu proslaviti kako ih je volja. Ogromna većina nema pravo ni na taj jedan dan u godini. Ja sam ga u vrijeme svoje mladosti prezirala iz dna duše, danas živimo u mnogo gorim vremenima, pa me nekako raduje što nam službeno dozvoljavaju da slavimo to što smo žene. Biti žena je privilegija, dokaz snage, nadmoći nad slabijim spolom koji svojim vladanjem dokazuje i svoju prirodu. Muškarci su izvor svih ovozemaljskih zala.
Pa ipak, može li se bez njih? A i čini se da ta teza nije politički korektna?
Jebe mi se za političku korektnost. Politička korektnost je samo još jedno oružje u rukama svih naših zlostavljača. Mi ćemo te pljačkati, mi ćemo te ubijati, mi ćemo te silovati, a na tebi je da budeš politički korektna i šutiš. Jebite se, dečki!
U Americi predstoji reizdanje Vaše knjige „Ljubav na posljednji pogled“, iduće godine će tamo izaći „Muškarac u grlu“. Kakve su reakcije tamošnjih čitalaca?
Veselim se uvijek kad do mene stigne neka fotografija iz Amerike. Nedavno mi je stigla jedna iz Irske, gdje u biblioteci stranci kolektivno komentiraju moju knjigu. Jasno mi je da u Americi neću doživjeti neki uspjeh, ali
činjenica da su mi tamo prevedene četiri knjige godi mojoj taštini. U Hrvatskoj ne postojim, ali me ima u Njujorku, Parizu, Dablinu, Varšavi…
U Hrvatskoj ne postojite? Ne bih se složila s Vama. U svojoj ste zemlji jako popularni.
Popularan je onaj tko je u medijima, mene su hrvatski mediji otkantali jer sam pre šesnaest godina rekla ono što je danas opće mjesto, u Gazi fašistička država Izrael vrši genocid. Preko noći sam postala „antisemita“ i ta me titula krasi i danas. Na moju ogromnu sreću, sve nas više ima. Mislim nas „antisemita“. Neki progledaju prerano, neki malo kasnije, neki nikad. Ponosna sam na svoj oštar vid. Pre nekoliko mjeseci odlučila sam da više u Hrvatskoj neću objaviti nijednu knjigu. Dosta mi je izdavača slizanih sa prljavom politikom, medija koji promoviraju smeće. Tko me želi kupiti, taj će me naći preko interneta.
Laguna je, kao Vaš agent za inostranstvo, u Frankfurtu na Sajmu knjiga promovisala Vaše knjige. Da li su strani izdavači pokazali interes za Vaše knjige?
Interes su pokazali francuski, engleski, ruski, slovenski, njemački, poljski i izdavač iz Egipta. Laguna je moja velika ljubav. Da, i ljubav iz interesa je ljubav, možda najžešća.
Gotovo da nije moguće razgovarati sa Vama a ne otvoriti temu srpsko-hrvatskih odnosa?
Na moju veliku žalost. Ta mi tema izlazi na nos. To bi bilo kao da trideset godina iz dana u dan jedeš istu hranu. Ne znam kako već svi nismo crknuli od anoreksije. Naši političari ne odustaju, stalno nam bacaju istu kost i ne kuže da se većina više ipak ne pali. Riga nam se od te teme. Od rata je prošlo sto godina, Hrvatska je davno očišćena od Srba, oni koji su ostali u selima crkavaju bez struje i vode i tretirani su poput štakora, oni koji sjede u Saboru našoj vlasti zlata vrijede jer daju legitimitet svakoj prljavoj odluci naših zlostavljača. Najnovija generacija Hrvatica i Hrvata u hordama odlazi na koncerte Prijovićke. Raduje me što moja unuka pojma nema tko su Srbi.
U Srbiji je vrlo aktuelna tema – pokradeni izbori. Kada tekst bude objavljen, stvari će izgledati drugačije nego u vreme njegovog nastanka, tokom postprazničnog vikenda, ali tema ostaje aktuelna...
U svakoj „demokratskoj“ zemlji tema su pokradeni izbori ili bi mogla biti. Izbore dobivaju, najčešće, oni koji broje glasove. Teško je kontrolirati kriminalce na vlasti. Sve je u njihovim rukama. U Srbiji je situacija prilično banalna. Vučić će biti na vlasti dok to bude odgovaralo onima koji vladaju Balkanom. Građani Srbije tu ne mogu previše učiniti. Međutim, i vi i mi imamo isti problem. Opozicija je katastrofalna. Vaša još nekako može sakupiti desetke hiljada ljudi, naša ne može ni sto.
Pišete li novi roman?
Stalno pišem novi roman. Ovo je već peta verzija. Kad izađe ovaj broj Nina, pisat ću šestu. Pišem uvijek istu priču, priču o životu.
Аutor: Tatjana Nježić
Izvor:
NIN