Laguna - Bukmarker - Verica Vinsent Kol: Pravdoljubiva spisateljica krimi romana - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Verica Vinsent Kol: Pravdoljubiva spisateljica krimi romana

Intervju sa našom spisateljicom Vericom Vinsent Kol vodila je Ana Atanasković.



Kada i kako Vam je došla ideja da počnete da pišete kriminalističke romane?

Pretpostavljam da sam jedan od retkih autora kojima je roman bilo prvo što su u životu napisali (nakon pesama u pubertetu). A zašto baš kriminalistički? Verovatno je Agata Kristi glavni krivac (kao što mora da je to u slučaju mnogih pisaca ovog žanra). Njeni romani su bili dostupni u našim dragim lokalnim bibliotekama i ja sam, verujem, još u osnovnoj školi pročitala sve koji su se tamo mogli naći.

Misterija i pitanje kako će biti razrešena – za mene je to bila neodoljiva kombinacija, nešto što me je teralo da zanemarujem domaće zadatke u želji da što pre saznam kako će to uraditi Herkul Poaro ili Mis Marpl. I onda su došli ostali, privatni detektivi i policijski inspektori, i advokati, i špijuni, i svi drugi literarni likovi u potrazi za rešenjem neke misterije ali istovremeno, a što je veoma važno – u misiji ispravljanja neke nepravde. Ja sam pravdoljubiva osoba, a u kriminalističkim romanima, koji god podžanr bio u pitanju – pravda igra veliku ulogu.

Na početku mog prvog romana – „Greh, gnev i grad“, stoji jedan kvazicitat (kvazi, jer sam ga pripisala nepostojećoj osobi, svom glavnom junaku, privatnom detektivu Andreju Avakumoviću Kumu) u kome se kaže kako je osećanje satisfakcije kada u priči zločinac dobije ono što je zaslužio, kada pravda pobedi – sasvim autentično osećanje, ma koliko ono što ga je izazvalo bilo fiktivno. Ja verujem da je svima nama to osećanje veoma potrebno, kao neki važan vitamin, recimo, pa ako nam stvarni život ne može garantovati redovno snabdevanje istim – većina kriminalističkih romana to može bez ikakvih problema i uz to na vrlo zanimljiv način.

Što se tiče zločina i pravde u mojoj izvedbi, pustila sam da prođe zaista mnogo vremena između početnog entuzijazma za čitanje krimića i pisanja sopstvenog, i u pitanju je bio čist eksperiment: da vidim da li, nakon toliko pročitanih, može da se desi nekakva obrnuta osmoza i tako jedan i napišem. Poželela sam da to bude baš whodunit (podžanr kriminalističkog romana u kome je akcenat na otkrivanju ubice), u Agatinu čast i znak zahvalnosti za sva osećanja satisfakcije koja mi je priuštila, ali i da moj detektiv više liči na Filipa Marloua nego na Poaroa. I mislim da sam uspela!

Danas bih, verujem, obavila bolji posao sa tim prvim romanom, čisto sa zanatskog aspekta, ali sve u svemu sam zadovoljna: predstavila sam čitaocima prvi srpski tipični whodunit (Mirjana Đurđević me je pretekla za nekoliko godina kada je u pitanju kriminalistički roman u širem smislu reči) i jednog domaćeg privatnog detektiva, koji je nastavio sa svojim sopstvenim metodima dedukcije u romanima „Magični teatar ljubavi i smrti“, „Supermodel za ubistvo“ i „Smrt na oltaru“. U romanu „Ubistvo pod pseudonimom“, koji sam napisala zajedno sa Mirjanom Uzelac, A. A. Kum ustupio je mesto policijskom inspektoru, Mirinom liku Gavri Bozoljcu, ali „igra“ je ostala ista: satisfaction guaranteed, bilo da se to shvati u onom smislu koji sam prethodno pomenula ili u nekom opštijem (što bi mi bilo veoma drago).

Ko je, po Vašem mišljenju, najzanimljiviji, a ko najuspešniji literarni detektiv?

Rekla bih da su, bar kada su u pitanju likovi koji se zvanično deklarišu kao detektivi, Šerlok Holms i Poaro bili i ostali najzanimljiviji, i po metodima istrage (Holmsova slavna percepcija i sposobnost za dedukciju i Poaroove „male sive ćelije“ na istom zadatku) ali i kada su u pitanju njihovi psihološki profili.

I jedan i drugi su kompleksni likovi, mada je to u romanima Artura Konana Dojla i Agate Kristi naznačeno samo u detaljima. Verujem da bismo, da su nekim slučajem nastali u današnje vreme, znali mnogo više o tome zašto je Holms narkoman, a Poaro pati od opsesivno-kompulsivnog poremećaja. No svi fiktivni detektivi moraju biti na svoj način zanimljivi da bi „preživeli“, da bi držali pažnju čitalaca. (Meni verovatno najdraži je Trevis Mekgi, Džona D. Mekdonalda. Kada sam stvorila svog sopstvenog detektiva, bivšeg novinara A. A. Kuma, nisam znala za Mekgija. Onda se, kada mi je ovaj Mekdonaldov serijal konačno dopao ruku, ispostavilo da su Mekgi i Kum slični, uključujući ne samo fizički izgled i dobrim delom karakter, nego i to da Mekgi živi na ukotvljenom brodu, a Kum dobar deo života provodi na splavu).

I, naravno, svi fiktivni detektivi moraju da budu uspešni u svom poslu, jer kako bi drugačije obezbedili čitaocu prethodno pomenutu satisfakciju? No važno je napomenuti da su pisci koji kreiraju svoje priče sa potpuno drugačijim pristupom od opšte poznatog „ubistvo–detektiv–otkrivanje ubice“ obrasca dali neka od najboljih dela u ovom žanru. Uzmimo samo za primer Patrišu Hajsmit i njen lik Toma Riplija, ubice koji iz romana u roman uspeva da se izvuče nekažnjeno, ili psihološke trilere Džilijen Flin. Satisfakciju koja dolazi sa uspešno razrešenim ubistvom i primereno kažnjenim zločincem (kao što je to slučaj sa čistim detektivskim romanom) ovakve priče zamenjuju nekim drugim „darovima“.

Od 1999. godine živite na Malti. Opišite nam to iskustvo – kulturološke razlike, šta Vam se tamo dopada a šta ne, šta preporučujete da se vidi i kakvi su Maltežani?

Malta je zemlja koja čoveka može da poštedi mnogih stresova koji su sastavni deo života u većim zemljama. Stopa kriminala je (još uvek) relativno niska, okruženi ste morem koje je samo po sebi smirujući faktor. Osim toga, na mnogim mestima još možete da se osetite kao da ste upravo izašli iz vremeplova i samo očekujete da se iza ugla pojavi džentlmen u helankama i sa mačem za pojasom.

Kada se pomene Malta, ljudi uglavnom prvo pomisle na red vitezova Svetog Jovana (poznatijih pod imenom malteški vitezovi), no podjednako fascinantno je ono što pripada praistorijskom periodu na ostrvima, kao što su, na primer, neolitski hramovi koji su stariji od Stounhendža. Malta je zemlja-muzej, i nekome ko dolazi prvi put preporučila bih da vidi sva ova njena lica.

Što se Maltežana tiče, Katolička crkva igra veliku ulogu i većina državljana su vernici. Svako mesto ima sveca koga slavi i to su ozbiljne proslave koje uključuju procesije i, što se meni ni najmanje ne dopada – prilično bučne vatromete (ja sam stigla na Maltu nekoliko dana nakon završetka NATO intervencije u Srbiji i jedno vreme sam prilikom svake ispaljene rakete – mesto odakle su ispaljivane je bilo dovoljno blizu kuće u kojoj sam tada stanovala da su se od toga tresli prozori – dobijala manji nervni slom).

Osim toga, rekla bih da su Maltežani po manirima Englezi (što je, pretpostavljam, posledica dugog kolonijalnog statusa), a po temperamentu Sicilijanci. Malo karikiram, naravno, ali činjenica je da će prosečan Maltežanin imati savršene manire za stolom, na pitanje kako je uvek odgovoriti sa „hvala, nisam loše“, ako je vozač – propustiće pešaka na pešačkom prelazu (mada često neće dati žmigavac kada skreće). Ali u isto vreme, bar strancu kao što sam ja, običan razgovor između dvoje Maltežana često može da zvuči kao svađa.

Recite nam nešto o malteškom jeziku – istorijat, da li ste ga usvojili, kojim jezicima pripada i kako zvuči?

Malteški je semitski jezik, zvuči kao arapski sa primesama italijanskog. Ja se nisam potrudila da ga naučim, s obzirom na to da živim u potpuno bilingvalnom okruženju (nešto starijim generacijama je u školi engleskom jeziku davana prednost nad malteškim). Svaki prosečno obrazovan Maltežanin je bilingvalan, s tim da dosta njih, poput mog muža, u dodatku govori i italijanski. Drugi razlog što danas ne govorim malteški je to što već više od dvadeset godina radim na međunarodnom institutu, gde je u upotrebi isključivo engleski jezik.
 
Na koji način Vam je Malta bila književna inspiracija?

Maltu kao inspiraciju sam iskoristila u romanu „Smrt na oltaru“. Na samom početku romana nalazi se prevod članka objavljenog 1940. godine u časopisu National Geographic, o grupi dece koja su navodno nestala prilikom posete Hipogeumu, jedinstvenom podzemnom hramu u kome su svojevremeno, između ostalog, pronađene izdužene ljudske lobanje (koje se i danas mogu videti u malteškom arheološkom muzeju).

Malta je, kažu, premrežena podzemnim tunelima kojima se, pre nego što su mnogi zazidani, moglo stići sa kraja na kraj ostrva. Sve u svemu, Malta je puna misterije i kao takva idealna pozadina za pisce misterija. Onima koji čitaju na engleskom, preporučila bih sjajan roman „Mač i sablja“ Dejvida Bola (The Sword and the Scimitar), čija radnja je smeštena u vreme opsade Malte od Otomanske imperije, a koji čitaoca upoznaje ne samo sa pričom o tome kako je mala Malta odolela opsadi tako moćne sile, već i sa načinom života ljudi u to vreme, i ulogom malteških vitezova u tom životu.

Napisali ste knjigu na engleskom jeziku i objavili je na Amazonu kao e-book. Recite nam nešto više o tome.

Roman je objavljen pod naslovom A Maltese Diary of Sins and Dreams i zaplet je sličan zapletu mog prvog romana objavljenog u Srbiji. Unela sam neke pomalo natprirodne elemente i smestila radnju u maltešku scenografiju. Razlog što sam to uradila je taj što je u pitanju interesantna priča koju sam htela da „pošaljem u svet“.

U zbirci „Belgrade Noir“ na engleski jezik su prevedene priče mnogih eminentnih autora a i Vi ste u njihovom društvu. Šta za Vas predstavlja taj događaj?

Velika je čast naći se u tako odabranom društvu autora (od kojih većina ne spada u žanrovske pisce, na primer Aleksandar Gatalica, Vesna Goldsvorti, Muharem Bazdulj...) i ja sam uredniku Miloradu Ivanoviću večno zahvalna za poziv da im se priključim (i presrećna što mu se moja priča dopala). No podjednako mi je drago što sam tako postala deo ove jedinstvene edicije koju izdaje Akashik Books iz Njujorka, serije romana u kojoj je za sada zastupljeno preko sto dvadeset gradova sa svojim noir pričama. Tu su, na primer, i „Paris Noir“ i „St. Petersburg Noir“, i „Addis Ababa Noir“ i „Baghdad Noir“ i „Zagreb Noir“, a neki od ovih romana uređivani su od strane širom sveta poznatih pisaca, kao što su na primer Majkl Koneli („LA Noir“) ili Denis Lehejn („Boston Noir“).

Kako je raditi u biblioteci Instituta za međunarodno pomorsko pravo?

Institut (IMO International Maritime Law Institute, poznatiji kao IMLI) je institucija osnovana od Međunarodne pomorske organizacije (IMO) i zadatak mu je da obrazuje kadrove koji će potom nastaviti da sprovode ciljeve ove agencije Ujedinjenih nacija, a koji su sažeti u motou Organizacije „Sigurna plovidba na čistim okeanima“.

Institut je moja alma mater, gde sam 2000. godine bila prvi diplomac (master studije iz međunarodnog pomorskog prava) iz Srbije (tada još Jugoslavije). U biblioteci Instituta sam počela da radim 2002. godine i to je definitivno najlepši i najplemenitiji posao koji sam u životu radila. Ponekad u šali kažem „IMLI biblioteka – to sam ja“, ali ima u toj šali elemenata istine: ja sam njen jedini bibliotekar i sve što biblioteka danas jeste (a jeste mnogo veća i organizovanija nego kada sam ja bila student) je manje-više rezultat mog truda, od predloga koje knjige kupiti, do toga kako ih upotrebiti.
 
To što poznajem materiju „iznutra“ stavlja me u jedinstvenu poziciju da znam šta da preporučim studentima u vreme ispita ili kada pišu disertacije. Ono što dodaje zadovoljstvu je, naravno, prilika da svake godine upoznajem ljude sa svih strana sveta, tako da danas imam prijatelje na svim kontinentima i mnogim egzotičnim ostrvima.

Opišite nam saradnju sa izdavačkom kućom Kastaniotis koja je prevela jednu vašu priču na grčki jezik.

Za priliku da moja priča bude objavljena u zbirci „Balkan Noir“ (u kojoj su zastupljeni pisci iz sedam zemalja) moram pre svega da zahvalim Đorđu Bajiću koji me je, budući i sam pozvan da učestvuje, doveo u kontakt sa uredništvom. Saradnja je prošla bez problema. Kao što sam već pomenula, ja sam se od samog početka spisateljskog aspekta svog života koncentrisala prvenstveno na romane, ali jako dobro funkcionišem kada mi neko da „domaći zadatak“ da napišem kratku priču (ili pripovetku, kako se to nekada zvalo), tako da sam imala sreću da je ono malo kratkih priča koje sam napisala završilo u antologijama (osim pomenute dve strane, tu su i „Nova srpska pripovetka“ i „U znaku vampirice“ u izdanju Paladina, kao i zbirka Srpske biblioteke u Londonu gde je moja priča, 2019. godine, pobedila na tradicionalnom konkursu namenjenom piscima iz Srbije koji žive u inostranstvu.

Pre Malte ste dugo živeli u SAD. Kada i kako ste naučili engleski jezik i gde ste ga bolje usavršili, u SAD ili na Malti?

Ja pripadam onoj srećnoj generaciji dece rođene u SFRJ gde se obrazovanju poklanjala primerena pažnja, tako da sam se sa engleskim jezikom prvi put srela još u obdaništu (koje na moju veliku radost još postoji, zove se „Poletarac“ i nalazi se u ulici 27. marta, a osnovano je još 1919.godine.)

Kasnije sam imala sreću da mi engleski bude „dodeljen“ kao strani jezik u osnovnoj školi (tada je to lako mogao biti i nemački ili ruski ili francuski, to je bila neka vrsta lutrije), ali ja sam i samoinicijativno, još pre toga (tada se sa stranim jezikom počinjalo tek u petom osnovne), sasvim sama i bez ikakvog nagovora od roditelja, našla kurs na narodnom univerzitetu na Banovom brdu (gde smo se preselili kada sam bila drugi razred osnovne), a gde je nastavu držala jedna rođena Engleskinja.

U gimnaziji sam dobila najbolju profesorku engleskog jezika na svetu Olgu Krsmanović (zvanu Lady OK), koja nije bila samo nastavnik jezika nego neko ko nas je istovremeno učio i engleskoj kulturi i upoznavao ne samo sa engleskim piscima i pesnicima nego i sa, recimo, slikarima, a u laboratoriji nam je često puštala Bitlse.

Nakon gimnazije jedno leto сам provela u Engleskoj, gde sam imala sreću da boravim u kući mladog, obrazovanog bračnog para, koji me je vodio na kratka putovanja po zemlji i upoznavao sa mnogim elementima engleske istorije, kulture i običaja. U kući su, recimo, imali preko trideset vrsta čaja, koji smo ujutru pili iz velikih, zemljanih šolja a po podne iz malih, porcelanskih. Meni se to u toj meri dopalo da sve od tada prvo što ujutru pijem nije kafa nego crni čaj sa mlekom.

U SAD sam počela da intenzivno čitam na engleskom i „usavršila“ žargon. Na Malti sam, zahvaljujući studijama, „progovorila“ legal English.

Rekli ste da Vam se dešava da „pobrkate lončiće“, pogotovo kada ste u prisustvu dve osobe od kojih jedna govori srpski a druga engleski, pa se osobi koja govori srpski obraćate na engleskom i obrnuto. Da Vam li se to i dalje dešava?

Sve vreme. To obično izazove smeh.
 
Takođe Vam se dešava da se u tekstu Vaših romana zateknu izvesne engleske konstrukcije. Mislite li na red reči u engleskom jeziku ili na nešto drugo?

Činjenica je da ja već četvrt veka „živim na engleskom“, u kući i na poslu, a da (uglavnom) pišem na srpskom. Stoga sam neizbežno postala i „psihološki bilingvalna“, ali donekle i zbunjena, tako da se i moje psovke (što je redovna pojava dok vozim; sigurna sam da će ovo razumeti svako ko mora da vozi po Malti koja ima najveći broj automobila u Evropi po glavi stanovnika a nema puteve za to) premišljaju da li će biti na srpskom ili engleskom i često su svojevrsni „psovački paprikaš“. Svoje kučiće uglavnom grdim na engleskom, a tepam im na srpskom, ali ponekad i „obrnem“. Pretpostavljam da onda nije čudo što mi se s vremena na vreme omaknu svakakve interesantne kombinacije.

Preveli ste pet romana za Paladin. Koji su to naslovi i koji su Vam se izazovi javljali tokom prevođenja?

Da, za Paladin sam prevela pet zaista lepih romana: „Sirotice i Bogatašice“ Lesli Loko, „Recept za život“ Niki Pelegrino i trilogiju Svila Peni Džordan. Bilo je to vrlo interesantno iskustvo. Izazov je, naravno, uhvatiti „ton“ priče da bi mu prilagodili jezik, izazov je naći izraz koji će preneti ono što je autor hteo da kaže a da to zvuči prirodno i u duhu našeg jezika, da ne zvuči „strano“, kao što mi, na primer, zvuči kada neko u Srbiji kaže „to nije moja šolja čaja“. Strašno mi smetaju i kojekakvi „benefiti“ i „autfiti“ koje svaki čas viđam u novinama. Zašto, kada postoje savršeno dobre srpske reči za to? (Za razliku od, na primer, softvera, gde mi zaista nemamo „elegantnu“ reč.)

Moram da dodam da sam, takođe, prilikom prevođenja uočila potrebu da konstantno objašnjavam stvari u fusnotama, da čitalac ne bi imao potrebe da svaki čas traži na Guglu šta je šta, ako to nije nešto što bi, po mojoj oceni, bilo poznato prosečnom čitaocu u Srbiji. Ne znam da li među profesionalnim prevodiocima postoji nekakav usvojeni stav o tom pitanju, ali ja sam zahvalna onima koji to rade za mene kao čitaoca.

Da li je sam život magični teatar ljubavi i smrti, kako glasi naslov jednog od Vaših romana?

S obzirom na to da se u tom romanu dobar deo radnje odvija u pozorištu, možda bi bilo adekvatno da u odgovoru na ovo pitanje iskoristim Šekspirove reči iz predstave „Kako vam drago“ o tome kako je ceo svet pozornica: „Svak se pojavi tu i ode; i odglumi u svom životu mnoge uloge kroz sedam činova: prvo kao dete...“

Recimo da nakon ulaska na scenu i tokom dobrog dela predstave stvari vrlo često mogu biti magične, ili bar tako izgledati, uglavnom zahvaljujući ljubavi, u svim njenim oblicima. A onda jednog dana u igru ulazi smrt, u raznim, manjim ili većim ulogama. Prvo kao neko o kome se samo priča, onda kao sve dominantniji igrač. Tada predstava postaje vrlo složena i treba naučiti kako opstati u njoj a da i dalje budemo u stanju da opažamo magiju oko sebe pre završnog čina, pre naglog izlaska sa pozornice ili „drugog detinjstva i suštog zaborava“.

Autor: Ana Atanasković
Izvor: Info Prevodi


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
mir je sve što nam treba predstavljena knjiga povratak u mir siniše ubovića laguna knjige Mir je sve što nam treba – predstavljena knjiga „Povratak u mir“ Siniše Ubovića
20.09.2024.
Nije postojao bolji način da Siniša Ubović dođe na promociju svoje knjige „Povratak u mir“, na koju je zbog velike gužve u gradu (čitaj igrala je Crvena zvezda) kasnio 15 minuta, nego da na delu prove...
više
ante tomić volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje laguna knjige Ante Tomić: Volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje
20.09.2024.
Govori se često da nas izbeglice ugrožavaju, da će uništiti naš način života i kulturu. Meni je bilo bitno da napišem da smo se mi na Mediteranu uvek mešali, da je ovo naš zajednički zavičaj, i hrišća...
više
predstavljanje knjige put carstva vranama na radost 24 septembra laguna knjige Predstavljanje knjige „Put carstva: Vranama na radost“ 24. septembra
20.09.2024.
U utorak 24. septembra od 18 sati u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC biće predstavljena knjiga Mladena Nestorovića „Put carstva: Vranama na radost“.   O knjizi će, pored autora, govo...
više
prikaz romana zmajeva žena ane atanasković  laguna knjige Prikaz romana „Zmajeva žena“ Ane Atanasković:
20.09.2024.
Često se setim da je moja nastavnica srpskog jezika, koja mi je i dan-danas uzor, rekla da profesori književnosti ne moraju da znaju sadržaj svih književnih dela koja su pročitali nego treba da budu o...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.