„Žena s drugog kata“: Jedan posve netipičan krimić

Slojevitost, atmosfera i pomna psihologizacija likova čine Pavičićevu „Ženu s drugog kata“ odličnim romanom.

„Svi su tu nešto planirali: narodi, carstva, generacije. Svima su se planovi narugali u lice. Svima, baš kao i njoj.” U kontekstu navedenog citata, sa samog kraja novog romana Jurice Pavičića, smjestila se sudbina glavne junakinje Brune, žene koja je mišomorom otrovala svoju bolesnu svekrvu o kojoj se brinula dok joj je suprug „navigavao“ dalekim morima.

Užasna priča iz najmračnije crne kronike, glavna je junakinja monstrum i zaslužila je i mnogo više od svakog dosadnog dana tijekom trinaest godina na koje je osuđena u požeškom zatvoru – pomislit ćete pročitavši ovaj najkraći mogući, hladni sažetak jednog posve netipičnog krimića u kojem je otpočetka jasno da postoji zločin i tko ga je počinio, pa ni pisac ni čitatelj ne moraju razbijati glavu što je istina i kako je držati u prikrajku do samog kraja.

Krivicu, uostalom, ne negira ni glavna junakinja, čak i kad joj se pruži pravna prigoda za to, ona joj se jednostavno prepušta. No, ipak niste posve u pravu, jer Pavičićev roman Bruninu krivnju, kao i sve ostale krivnje (a mnogo se njih, direktnih i indirektnih) promatra iz mnogo dublje vizure i mnogovrsnijih kutova od onih koje nudi crno-bijeli svijet novinske rubrike.

Osluškivanje svijeta

Jurica Pavičić autor je čiji književni opus obilježava više interesa; od onog za žanrovski roman (triler) s kakvim je počeo, da bi se svakim sljedećim naslovom interes za žanr sve više nadopunjavao onim za socijalnu tematiku iskušavanu na primjeru mikrozajednice, obitelji koja postaje uzorkom na kojem su neuralgične točke hrvatskoga društva najvidljivije. Na neki način njegov novi roman, taj netipični krimić, genetski proizlazi iz prethodne knjige, izvrsne zbirke priča „Brod u dvorištu“ u kojoj su uobličene intimne drame pojedinaca, psihološki profili likova, čak i svojevrsne studije mediteranskog mentaliteta.

Pavičić je već u tim pričama koje su pratile propasti obitelji, generacijska trvenja, teret zavičajnog naslijeđa i dr, naglasak stavljao upravo na promašene egzistencije, ljudske drame i detektiranje onog okidača, slučajnog trenutka nakon kojega u nečijem životu više ništa neće biti isto. Jedan detalj, slučajnost, pogrešno izabran korak i ruše se čitavi svjetovi, propadaju brakovi, uništavaju obiteljski odnosi, urušavaju egzistencije, eto čak i čine zločini.

O takvom je životu riječ u „Ženi s drugog kata“, životu u kojem je sve moglo, kako je naglašeno već u prvim, znakovitim rečenicama romana, biti „obično“ i „normalno“, što su odrednice o kojima Bruna razmišlja i kojima teži i prije i poslije katastrofe, krivnje, osude. Roman u prvi plan donosi upravo njezin psihološki portret i njezinu perspektivu iz koje su sagledani svi događaji i odnosi među likovima, i u tome je Pavičić iskazao majstorsku vještinu za osluškivanje svijeta svoje junakinje; brižno pazeći na sve nijanse unutarnjih i vanjskih okolnosti koje dovode ne samo do konkretnog zločina, nego i svega što se u njoj i oko nje zbiva prije i poslije njega. Stoga u konačnici čitamo psihološki roman u čijem je središtu jedna žena, njezin razvoj, promjene i njezina katastrofa.

Na početku ona je obična splitska cura, pripadnica osiromašenog srednjeg staleža u doba posttranzicije, koja živi s majkom s kojom nema pretjerano blizak i topao odnos. Sredina u kojoj odrasta, taj (malo)građanski mentalitet koji se jasno iščitava iz svake stranice romana, u njoj stvara naslijeđenu, podsvjesnu težnju da svoj život učini „normalnim“ i „običnim“ te da postane nečija supruga.

Obrazac vlasti u kući

Zbog toga, nakon što na jednom slučajnom tulumu upozna Franu, sve ide nekako olako, bez njezine istinske strasti i odabira, pojačano majčinim savjetima koji ne razumiju nju kao osobu, već svoje korijene imaju u stereotipima o braku, mladosti koju treba iskoristiti i ulozi žene. I tako će se Bruna naći u zatvoru prije zatvora, u kući kojom vlada autoritarna svekrva, povremeno i antipatična kćerka, u kući-klopci koja će postati neizdrživim mjestom nakon što se svekrva razboli, a muž zbog posla mjesecima izbiva iz nje. Brunina samoća, svedenost njezina života na brigu oko nepokretne žene koja je prezire, majčina distanciranost i muževa fizička odsutnost, u početku je kompenzirana simboličkom moći sadržanom u kuhanju kao obrascu vlasti u patrijarhalnim obiteljima, kuhanju koje smije preuzeti tek nakon što svekrva postaje nemoćna, i s vremenom upravo ono postaje medijem kojim je moguće i provesti zločin.

On je na neki način kukavički izlaz iz života u kojem Bruna nije znala reći ne onda kada je trebalo, kada je još postojala mogućnost izbora. Izlišno je zapravo pitati se o samom zločinu, niti je roman uopće postavljen tako da bi od čitatelja tražio razumijevanje i sućut ili okrivljavanje i osudu za svoju glavnu junakinju. Pavičića, naime, prije svega zanimaju uzroci, okolnosti zbog kojih je moguće da netko kome je jedini životni ideal bio živjeti „obično i 'normalno'“, prepustiti se struji, u jednom trenutku prekorači granicu, pogrešno izabere na jednom od mnoštva životnih čvorišta, i postane zločinac.

Bolna šutnja

Roman je strukturiran izmjenom epizoda u kojima pratimo Brunu prije, za vrijeme i nakon izdržavanja kazne u zatvoru; na taj način omogućena je cjelovitost prikaza njezinih promjena i sagledavanje sudbina drugih ljudi iz njezine blizine. Indikativne su i priče uobličene oko njezine majke koja u histeričnoj potrazi za boljim životom odlazi u Italiju s novim muškarcem, prijateljice Suzane i njezinog promašenog života, kao i svih onih tiho prisutnih sudbina koje se kriju iza zavjesa oronulih splitskih nebodera, zavjesa koje se povremeno razgrnu, što će biti presudno za Bruninu sudbinu.

Indikativan je i lik Frane, karakteriziranog tako da ga istovremeno percipiramo krivim i nevinim u slučaju njegove supruge, a na njegovom je primjeru zapravo vrlo bjelodano iščitati ono na što nas bolno upozorava ovaj roman – kako ponekad i nečinjenje pokreće događaje, šutnja djeluje bolnije od izgovorenih riječi i prije svega kako je tanka linija koju treba prijeći kako bismo potpuno izgubili kontrolu nad vlastitim životom.

Tanka linija, kao ona koju je Franin otac prekoračio i skliznuo u smrt, premda bi, da su njegovi planovi uspjeli, sve bilo drukčije, za čitavu obitelj i za trovačicu Brunu. Pavičić na marginama ove psihološke drame ispisuje i onu splitsku, šire gledano hrvatsku, učinkovitim strelicama pogađa ne samo mentalitet nego i socijalne i urbanističke promjene, zbog čega Bruni nakon izlaska iz zatvora njezin grad postaje posve neprepoznatljiv i dalek. Njezin je jedini izlaz bijeg na otok, no i to je samo mjesto na kojem je eventualno moguće sanjati o drukčijem životu.

Ali povratka u vlastiti život više nema, čak i inače idiličan krajolik prerasta u svoju sumornu, mračnu varijantu, ostaje samo preživljavanje i pitanje koje ne muči samo glavnu junakinju – je li doista išta moglo biti drukčije i je li to što je ovako rezultat vlastita izbora? Slojevitost ovog romana, atmosfera i pomna psihologizacija glavnog ženskog, ali i ostalih likova, čine „Ženu s drugog kata“ doista odličnim romanom iz pera pisca koji je očito u svojoj najzrelijoj fazi uspješno pronašao recept kako istovremeno napisati intrigantan, napet i vrlo dubok roman.

Autor: Jagna Pogačnik
Izvor: Jutarnji.hr