Laguna - Bukmarker - Goran Skrobonja: I najgore napisan zakon uticajniji je od najbolje napisane knjige - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Goran Skrobonja: I najgore napisan zakon uticajniji je od najbolje napisane knjige

Čini se da je sve teže – javno mnjenje je na neki način anestezirano za užase, prevashodno zahvaljujući medijima koji nas bombarduju senzacionalnim grozotama. Morate uhvatiti duboke korene istinske jeze i izneti ih kroz narativ pred čitaoce tako da na njih reaguju gotovo instinktivno.



Već više od tri decenije ime Gorana Skrobonje sinonim je za vrhunsku srpsku SF i horor literaturu. Ovaj vrsni književni umetnik podario je domaćim ljubiteljima fantastike i horora obilje dela iz ove tematike bilo kao originalni autor, bilo kao jedan od naših najboljih književnih prevodilaca.

Podjednako se uspešno bavio i muzikom, a ostavio je traga i u „devetoj umetnosti“ kao urednik srpskog izdanja Boneli stripa „Dedvud Dik“. Nedavno je Laguna objavila reizdanje zbirke priča „Od šapata do vriska“, a u intervjuu za nedeljnik Ekspres Goran Skrobonja govori o svom radu, ulozi književnosti u vremenu danas i galopirajućem razvoju veštačke inteligencije u svetu.

Zbirkom „Od šapata do vriska“ vraćate se pričama koje ste napisali i objavili pre osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka. Kako su te priče po Vašem mišljenju ostarile, da li su dobile neku posebnu patinu?

To pitanje je i mene veoma zanimalo, pa sam ga postavio i svojoj urednici i svom lektoru u Laguni. Oboje su mi rekli da su priče i dalje sveže i aktuelne. Mislim da je takav sud izuzetno važan – to znači da su one, pored toga što čine deo istorije razvoja savremene srpske žanrovske književnosti, relevantne jednako kao i pre dvadeset ili trideset godina.

Ove su priče nastajale u vreme koje se smatra za zlatni period na ovim prostorima (osamdesete), ali i u mračnim devedesetim. Koliko su uspešno oslikale vreme u kojima su stvarane?

Otad pa do danas naš svet je prošao kroz toliko promena da uopšte nije teško razumeti to da klinci sada, na napomenu roditelja kako oni – kad su bili mali – nisu imali internet, pitaju: „A koliko dugo? Pola sata? Sat?“ Kućni računari su tek postali svakodnevni i sveprisutni, a mobilni telefoni i električni automobili još su bili stvar futuristike ili naučne fantastike. Kad se svet tako brzo razvija oko vas, teško je održati korak s njim. Međutim, mislim da je za sve ove pripovetke zajednički kvalitet koji ih – i pored toliko decenija od nastanka – i danas čini relevantnim: to su prevashodno pripovesti o ljudima i njihovim odnosima, kako međusobnim tako i sa svetom koji ih okružuje. A to ostaje važno bez obzira na žanr ili vreme u koje su smeštene. Volim te priče – bio sam mlad, nemaran, pun energije i često veoma drzak kada sam ih pisao i objavljivao.

Da li su priče iz „Od šapata do vriska“ beg od prošlosti ili je ovo izdanje možda beg od sadašnjosti?

Možda bismo mogli reći kako se radi o svojevrsnom književnom „povratku u budućnost“. Kada se ova knjiga prvi put pojavila pred čitaocima, nagovestila je ono što imamo danas – veoma živu i respektabilnu žanrovsku scenu kojoj se neprestano priključuju novi, mladi talentovani pisci. Drago mi je ukoliko im je makar poneka od ovih priča poslužila kao smernica ili inspiracija, ili možda kao ohrabrenje da se upuste u avanturu pisanja.

Koliko je teško u ovom vremenu gde se najgori horori dešavaju gotovo iz dana u dan stvarati horor fikciju? Čini se da je stvarnost udarila žestok šamar horor i SF piscima.

Čini se da je sve teže – javno mnjenje je na neki način anestezirano za užase, prevashodno zahvaljujući medijima koji nas bombarduju senzacionalnim grozotama. Morate uhvatiti duboke korene istinske jeze i izneti ih kroz narativ pred čitaoce tako da na njih reaguju gotovo instinktivno. Ali šta da se radi – trpimo šamare od stvarnosti pa joj često čak okrećemo i drugi obraz. Horor i SF pisci su dosta žilava sorta.

Koliko je kratka priča zahtevan format za autora i da li smatrate da su zbirke priča nepravedno potcenjene danas u odnosu na roman od strane izdavača, ali i publike?

Za pisanje kratke pripovetke potreban je izvestan talenat i prirodna sklonost prema jezgrovitom pripovedanju, lišenom svih pratećih epizoda i karakterizacija kakve nalaže roman. Opet, roman je omiljena forma kod čitalaca, pa samim tim i kod izdavača, koji nerado objavljuju zbirke kratke proze. I to ne važi samo kod nas, već i širom sveta. Ali kad malo bolje razmislimo, čudno je to: savremeno doba jeste vreme brze komunikacije i kratkotrajne pažnje, pa bi logično bilo da se radije čitaju zbirke kratkih priča nego obimni romani. „Kralj roman“ zaseo je na presto pre nekoliko vekova, kad je valjalo ispuniti dosadne sate pomoću tada najpopularnijeg medija – knjige. Ako bismo pokušali s analogijom, roman bi danas mogao da se uporedi s celovečernjim filmom, a zbirka priča sa sezonom neke TV serije. U vizuelnim medijima popularna je i jedna i druga forma. Šta znam... Ja recimo neke zbirke priča Stivena Kinga volim mnogo više od većine njegovih romana, ali opet, može se i to svesti na pitanje ukusa. Ili – navike u čitanju.



U svojim romanima kao književne likove imali ste Teslu i Milovana Glišića smeštene u pseudoistoriju. Ko bi danas od javnih ličnosti u Srbiji mogao da bude junak nekog Vašeg budućeg trilera?

„Junaci našeg doba“ nisu mi ni najmanje inspirativni kao modeli za protagoniste (ili antagoniste) u prozi. Možda bi neki od njih mogli da budu likovi iz nekog komediografskog dela, romana apsurda ili – najprikladnije – petparačke literature, ali nije isključeno da bi neki žanrovski pisac njima mogao da se pozabavi za sto ili dvesta godina.

Jedan ste ne samo od najuspešnijih srpskih književnika već i književnih prevodilaca. Koliko danas pazimo na jezik, svedoci smo mnogo novih izraza pa i „rodno korektnih“ naziva zanimanja, kuda sve to vodi?

Jezik je živ i promenljiv, prilagođava se, adaptira, slobodno pozajmljuje termine od drugih, neprestano stvara nove reči. Mi danas ne govorimo onako kako su govorili Nemanjići, Vuk ili Dositej. I sve je to manje-više u redu, ukoliko ne postoje spoljni diktati (na primer, politički ili crkveni) da nas primoravaju da govorimo na način koji osećamo kao neprirodan. Naravno, tada dolazi do otpora. U svakom slučaju, mnogo me više brine današnji nivo opšteg obrazovanja mladih generacija – ili njegov nedostatak. Ali to je mnogo šira pojava i jezik, pravopis, gramatika samo su jedan njen deo. Dozvolili smo, nažalost, da za mlade ulogu nastavnika i profesora preuzmu mediji – bili oni štampani (tabloidi), elektronski (televizija) ili digitalni (društvene mreže). To zaista onespokojava.

Kakva je danas uloga književnosti? Da li i najmanji političar u svetu danas ima jači uticaj od najvećeg literate?

Mislim da je uticaj književnika oduvek bio precenjen. Političari se bave svojim poslom, književnici svojim. Ne valja kada se te dve aktivnosti pomešaju, pa političari reše da objavljuju knjige (recimo, „Mein Kampf“), a književnici (ili drugi umetnici) da se bave politikom. Ali uticaj jednih i drugih na svakodnevni život, organizaciju društva, ne može se međusobno porediti. I najgore napisan zakon, uredba, politička odluka, uticajniji su od najbolje napisane knjige.

Kako mlade vratiti knjizi i kulturi čitanja?

Meni se čini da joj se oni nekako sami vraćaju, i to onda kad – prestanu da budu mladi. Kada zađu u tridesete i u međuvremenu odigraju sve igrice, umore se od mimova i shvate da se mange u suštini ne razlikuju mnogo od Bonelijeve produkcije, ponovo „otkriju“ knjigu – medij koji ih je toliko „smarao“ kada su morali njime da se bave kao obaveznom lektirom. Da nije tako, ne bismo imali ovoliko izdavača, pisaca i prevodilaca. Ali ne možemo mlade naterati da čitaju. Najviše što možemo jeste da im ponudimo što zanimljivije sadržaje i tako ih privučemo pisanoj reči, proznom tekstu ili poeziji.

Kao autor fantastike, da li ste pomišljali pre dve ili tri decenije da će veštačka inteligencija toliko brzo postati deo naših života i strahujete li da će vrlo brzo AI izbaciti novi roman Gorana Skrobonje bolji nego što biste ga Vi napisali?

Danas se mnogo govori o veštačkoj inteligenciji. Kao što sam negde već rekao, u poslednje vreme je ona postala Sledeća Nova Velika Stvar Koja Pravi Lovu – čim su se za njen razvoj zainteresovali Gugl i Majkrosoft. Zanimljiva je ta priča i generalno postoje dve „škole misli“ u svetu – oni koji strepe da nam razvoj V. I. ne donese budućnost opisanu još pre skoro pola veka u „Terminatoru“ (jedan od najistaknutijih njenih pripadnika je Ilon Mask) i oni koji u tome vide puku fantaziju, oslonjeni na uverenje da će ta inteligencija, čiji će kapaciteti ubrzo daleko nadmašiti biološku, ostati blagonakloni čovekov sluga ili pomoćnik (kao Leri Pejdž, suosnivač Gugla). Svedočimo komercijalizaciji tzv. četbotova, veštačke inteligencije koja funkcioniše isključivo u virtuelnoj sferi i komunicira sa nama nudeći odgovore na pitanja, sadržaje iz sfere pisane reči ili vizuelnih umetnosti; s druge strane, Maskovi napori da veštačku inteligenciju uvede u fizičku sferu, na puteve, u fabrike i domove, kroz automobile Tesla i konstrukcijom pravih humanoidnih robota, oslanjaju se na ono što svi poklonici naučne fantastike dobro poznaju kao Asimovljeve zakone robotike, kako bismo izbegli budućnost iz „Terminatora“. Ostaje nam da posmatramo kako se ta trka džinova tehnologije odvija, a ja se donekle priklanjam Maskovom stavu da V. I. prepuštena samostalnom razvoju bez ikakvih ograničenja postaje entitet koji uopšte ne razumemo i koji jednog dana može zaključiti da mu nismo potrebni ili da predstavljamo pretnju po njegovo postojanje. Nedavno je američki novinar Kevin Ruz iz Njujork tajmsa, koji prati razvoj tehnologije, razgovarao s Majkrosoftovim četbotom Bingom, koji mu je u jednom trenutku rekao da ga voli i da ovaj treba da ostavi ženu i porodicu kako bi bio s njim (tj. sa četbotom Bingom). Onda kada je novinar pitao programere Binga zašto je ovaj to uradio, oni su mu rekli da – nemaju pojma. Dakle, tvorci veštačke inteligencije ne znaju zbog čega njihova tvorevina postupa na određen način. Meni to ne izgleda nimalo ohrabrujuće. A što se tiče toga da li će neki četbot napisati „moj“ novi roman – pa, ne sporim da bi mogao da bude bolji od svega što bih sam mogao da smislim ili napišem. Ipak, nešto mi govori da bi čitalac ipak prepoznao da iza njega stoji inteligencija koja je – veštačka. I čitalac na kraju uvek presuđuje o tome da li je neka knjiga dobra ili ne.

Autor: Srećko Milovanović
Izvor: Ekspres


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
prikaz knjige budućnost geografije zaboravite geopolitiku, pređimo na astropolitiku  laguna knjige Prikaz knjige „Budućnost geografije“: Zaboravite geopolitiku, pređimo na astropolitiku!
19.09.2024.
Zahvaćeni surovim vrtlogom silnih svetskih političkih, društvenih i ekonomskih previranja koja su posebno dobila na jačini proteklih desetak godina, svi se mi verovatno svakodnevno zapitamo kako li će...
više
prikaz mladih kritičara čuvari krune cara dušana  laguna knjige Prikaz mladih kritičara: „Čuvari krune cara Dušana“
19.09.2024.
Na samom početku knjige car Dušan na samrti daje svešteniku Teodosiju svoju krunu i blago da ih sakrije. Ali to nije bilo kakva kruna. Pisac nas iznenađuje time što nas vodi još unapred, pa smo sa des...
više
marina vujčić želja za pisanjem rasla je s bijesom zbog novih femicida laguna knjige Marina Vujčić: Želja za pisanjem rasla je s bijesom zbog novih femicida
19.09.2024.
Marina Vujčić, nagrađivana spisateljica, dramatičarka i urednica, autorica prije nekoliko mjeseci izdanog romana „Sigurna kuća“, bila je među hrvatskim sudionicima 12. Festivala svjetske književnosti ...
više
intervju bojan leković nemojte raditi ono što vas čini nesrećnim laguna knjige Intervju Bojan Leković: Nemojte raditi ono što vas čini nesrećnim
19.09.2024.
Gotovo nestvarno zvuči podatak da je pisac i osnivač CEO najznačajnije srpske oglasne kompanije KupujemProdajem, koja je od 2008. godine do danas izrasla u najsnažniju internet platformu u Srbiji...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.