„
Crno srce“
Silvije Avalone, roman koji se čita u dahu, ali o kome se dugo razmišlja, preispituje goruće teme savremenog društva – maloletničke zločine, kaznu, rehabilitaciju, surove porodične gubitke koji ostavljaju traumatične ožiljke i solidarnost.
Simbol crnog srca, iz naslova romana savremene italijanske književnice Silvije Avalone, ukazuje na tamu i najavljuje svetlost likova Emilije i Bruna, njihovu nameru da iz sopstvenog haotičnog sveta dopru do onog spolja, osvetljenog promenom nabolje. Ovaj emodži sa mobilnih telefona i društvenih mreža, pored ostalih boja crvenog, plavog, zelenog srca sa različitim značenjima, ukazuje na unutrašnju pustoš, emocionalnu prazninu, gubitak nade i ranjivost oba lika, koji svoju tišinu traže u usamljenom planinskom selu, ne pretpostavljajući da će slučaj, koji obično usaglašava naše delovanje, učiniti da njihovo sunce ponovo zasija.
Iako u mladalačkoj zrelosti, Emilija je izgledom i nesigurnim ponašanjem zarobljena tinejdžerka, uplašena od onog što ju je dočekalo posle popravnog doma i kazne za počinjeno ubistvo vršnjakinje. Bruno je mesni učitelj, zapuštene spoljašnjosti, sa neurednom bradom koja skriva sve ono što treba da se vidi na licu. On okrivljuje sebe zbog pogibije oba roditelja pri padu žičare, koju je on slučajno izbegao. Oboje traže utočište u maloj sredini, ne toliko zbog sigurnosti koje ovakvo mesto, spremno da upre prstom u tuđe živote, može da pruži, već zbog utehe u samoći i netaknutoj prirodi.
Emilijina priroda nasilnice sa nekontrolisanim nastupima besa često je zbunjuje, pa ne zna šta hoće i kuda treba da ide. Brunova tragična uspomena iz detinjstva konzervirala ga je u nemoći da se izbori sa gubitkom i nastavi život u prihvatljivom tugovanju. Oštećena bića su se srela i prepoznala, svako u svojoj muci. Oboje imaju težak i mukotrpan zadatak da otkriju načine kako se izboriti sa sopstvenom prošlošću. Slični su po nesposobnosti da se sa njom nose jer ni na trenutak ne mogu da je ostave, a različiti, jer Bruno tuguje tako što ugrožava sebe dok Emilija ugrožava druge kroz ispade i afektivno ponašanje.
Zanimljive su i njihove različite sposobnosti za ljubav. Bruno nije u stanju da u Emiliji vidi ono što se pojavljuje posle prestupa i dugogodišnje kazne koju je izdržala, pritom pohađajući, sa simboličnim značenjem njenog preobražaja, studije za restauraciju fresaka koje obnavlja u mesnoj crkvi. Emilija se prepušta ljubavi, ne želeći da sazna šta se sa Brunom zapravo dogodilo i osujetilo ga da vodi normalan život.
Iako je u centru romana maloletnički prestup, koji je neka vrsta bekstva i večiti beleg, knjiga ukazuje na dva ometena i nesrećom obeležena života koja čekaju da budu obnovljena. Pored Emilije, veoma ubedljiv i većeg književnog kapaciteta
jeste lik njene bliske drugarice iz kazneno-popravnog doma, alfa ženke Marte, koja varira temu o onima koji nisu zli a čine zlo.
Čitalac se, povodom ove knjige, zajedno sa Emilijom, pita šta je u stvari zlo. Takvo pitanje nikad ne zastareva jer je potpun odgovor gotovo nemoguće dati, što ne znači da o tome ne treba razmišljati. „Da li je to greška koju sam napraviš? Ili je to izbor? Rupa u tvom sistemu, krivica koja postoji u svakom ljudskom biću? Da li je to ludilo? Da li je to nekakav višak, sumanuta ćelija sa kojom se rađaš? Ili je to nedostatak? Najverovatnije nedostatak, praznina koja nastaje iz unutrašnje pukotine, onda nastavi da se proširuje, dubi i uništava.“
Likovi autorke Avalone pokazuju da bol nikoga ne čini boljim. Po njenom mišljenju, oni koji su već jaki i imaju podršku, postaju bolji. Oni drugi, koji se uljuljkuju u mržnji i krive sve oko sebe, ne vide sopstvene greške. Prepuštaju se truljenju i propadanju i nisu u stanju da se sa drugima rukuju, da prihvate osnaženje koje ta ruka nudi.
Autor:
Ljubica Arsić
Izvor: časopis Bukmarker, br. 52